3. S podatnošću gline

12. Pronašao sam neke stare papire koji su mi mnogo puta poslužili kad sam govorio vašoj braći koja su sada već starija. A tu je i jedan Apostolov tekst upućen Korinćanima, u kojem stoji: «Modicum fermentum totam massam corrumpit»¹. Vidite li? Malo kvasca ukvasa sve tijesto.

Djeco duše moje! Ako je u ovome velikom tijestu ljudskoga roda – zanimaju nas sve duše –, ako je u ovome velikom ljudskom mnoštvu Opus Dei kvas, onda unutar Opusa Dei, po osobitoj Gospodinovoj ljubavi, vi ste kvas, vi ste kvasac. Ovdje ste, djeco moja, da biste se – uz pomoć božanske milosti i vašega odgovora na nju – pripremili da budete, u svim krajevima svijeta, kvasac koji daje draž, koji daje okus, koji daje obujam – kako bi potom ovaj Kristov kruh mogao nahraniti sve narode!

13. A došli ste odlučni pustiti da vas oblikuju, da vas pripreme. Ta će formacija, dok usavršava vašu osobnost – osobnost svakoga od vas – s njezinim posebnim značajkama, ujedno vam dati onaj zajednički nazivnik, tu krv naše nadnaravne obitelji, koja je ista za sve. Ali ako to želimo postići, ti, sine moj – jer govorim samo tebi –, moraš biti spreman staviti se u ruke direktora, kao što se glina stavlja lončaru u ruke. I pustit ćeš da te oblikuju i preoblikuju, i režu, i glačaju. Ako dosad nije bilo tako, ovo je trenutak da to ispraviš, da kažeš Gospodinu da se prepuštaš Njemu s podatnošću s kojom se gruda ilovače prepušta prstima majstora.

Dok ja govorim – Isus nam predsjeda iz svetohraništa, kao što je predsjedao prvoj Dvanaestorici –, ti moliš i pripremaš konkretne odluke kojima ćeš ostvariti svoju veliku odluku ljubavi. U životu ima teških trenutaka u kojima ta konkretna odluka itekako dobro dođe, premda sam toliko puta ponovio da u mnogim prilikama takve odluke nisu potrebne. Kakvu je konkretnu odluku donosila moja majka da bi se sa mnom ophodila s tolikom nježnošću? Toliko me voljela da joj nije trebala. Ali tebi je sada potrebna, i zato ti kažem da doneseš konkretnu odluku: Gospodine, uz tvoju milost, uz pomoć naše nebeske Majke, ja, koji sam ovdje, u ovoj velikoj mreži, u ovoj velikoj lađi Opusa Dei, pustit ću da me ruke direktora oblikuju, da postanem lijep pred tobom, jak, čvrst, djelotvoran! Da bih doista, u cijelom unutarnjem životu i u vanjskom radu, u sebi nosio ovo čisto, nadnaravno vrenje obiteljske krvi.

Tko od vas nije vidio kako se postupa u klinici kad treba operirati? Pomnja s kojom se radi, asepsa, izvanredna čistoća liječnika; tisuću onih pojedinosti koje mnogi od vas zacijelo poznaju bolje od mene. Pa moraš dopustiti da i s tobom učine isto. Skinut će ti odjeću, koja smeta. Poslije će ti je možda vratiti, ako sve dobro prođe, nakon što je stave u autoklav da je dezinficiraju. A kasnije će, jer te vole, možda morati posegnuti za skalpelom. Tada ćeš reći Isusu: «Sicut lutum in manu figuli!»²; kao ilovača u ruci lončarovoj, tako želim biti u rukama direktora. Ulažem sav svoj trud, svu svoju jadnu dobru volju, da dopustim da me režu, da me operiraju, da me liječe, da me iznova načine kad bude potrebno.

14. Nastavimo sada, djeco, s dva teksta iz Svetoga pisma: jedan iz svetoga Luke, drugi iz svetoga Ivana. Gospodin je svoje prve učenike našao među lađama i mrežama, i često je rad s dušama uspoređivao s ribarskim poslom.

Sjećaš li se onoga čudesnog ribolova, kad su se mreže razdirale?³. Katkad se i u apostolskom radu mreža razdire zbog naše nesavršenosti, pa ulov, čak i kad je obilan, nije onoliko bogat koliko bi mogao biti.

Na taj apostolski ribolov, otvoren svim dušama, mogli bismo primijeniti onaj tekst svetoga Mateja koji govori o tome kako «mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe»⁴, svake veličine i kakvoće, jer u nju stane sve što pliva u morskim vodama. Ta se mreža ne razdire, sine moj, jer u ribolov nismo krenuli ni ti ni ja, nego naša dobra Majka, Djelo.

Ali nisam ti sada htio govoriti o tom ribolovu, ni o toj golemoj mreži. Želim da radije razmotriš onaj ribolov o kojem, u XXI. poglavlju, pripovijeda sveti Ivan: kad je Šimun Petar izvukao na obalu i položio pred Isusove noge mrežu «punu velikih riba, sto pedeset i tri»⁵. U tu mrežu velikih, odabranih riba stavio te je Krist uzvišenom milošću poziva. Možda ga je pogled njegove Majke ganuo toliko da ti je, neokaljanom rukom Presvete Djevice, udijelio taj veličanstveni dar.

Djeco moja, gledajte: svi smo u jednoj te istoj mreži, a mreža je u lađi, koja je Opus Dei, sa svojim čudesnim mjerilom poniznosti, predanja, rada, ljubavi. Nije li to lijepo, djeco moja? Zar si ti to zaslužio?

Ovo je trenutak da ponovno kažeš: pustit ću da me stave u lađu, pustit ću da me režu, paraju, lome, poliraju, jedu! Predajem se! Reci mu to iskreno! Jer poslije se pokaže da katkad, zbog svoje oholosti, kad ti se dade neka uputa koja služi tvojoj svetosti, izgledaš kao da se buniš: jer više cijeniš vlastiti sud – koji ne može biti pouzdan, jer nitko nije dobar sudac u vlastitoj stvari – nego sud direktora; jer ti smeta dobronamjerna primjedba tvoje braće kad ti upućuju bratsku opomenu…

Predaj se, daruj se! Ali reci Isusu Kristu: imam to iskustvo oholosti! Gospodine, učini me poniznim! A On će ti odgovoriti: pa, da bi bio ponizan, ophodi se sa mnom, i tako ćeš upoznati i mene i sebe. Obdržavaj mi te Norme koje sam ti Ja, po tvome utemeljitelju, dao. Obdržavaj mi te Norme. Budi vjeran svome unutarnjem životu, budi duša molitve, budi duša žrtve. I usprkos svim nevoljama, kojih u ovom životu ne manjka, učinit ću te sretnim.

Sine moj, nastavi sa svojom posve osobnom molitvom, kojoj ne treba zvuk riječi. I razgovaraj s Gospodinom tako, licem u lice, ti i On nasamo. Suprotno je vrlo komotno. U anonimnosti se ljudi usude na tisuću stvari koje se nasamo ne bi usudili učiniti. Onaj bojažljivi, kukavni čovjek, kad se nađe usred mnoštva, ne ustručava se zgrabiti šaku blata i baciti je. Ja želim da se ti, sine moj, u samoći svoga srca – koja je samoća u dobrom društvu – suočiš s Bogom, svojim Ocem, i kažeš mu: predajem se!

Budi smion, budi hrabar, budi odvažan! Nastavi sa svojom osobnom molitvom i obveži se: Gospodine, dosta je! Nema više odgađanja, nema više stvaranja poteškoća, nema više opiranja tvojoj milosti; želim biti onaj dobri kvasac koji će ukvasati sve tijesto.

15. Želiš li da se sada nastavimo prisjećati ovih odlomaka Svetoga pisma, da promatramo apostole među mrežama i lađama, da dijelimo njihov trud, da slušamo božanski nauk s usana samoga Krista?

«Reče Šimunu: Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov. Odgovori Šimun: Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo»⁶. Tim riječima apostoli priznaju svoju nemoć: za cijelu noć rada nisu uspjeli uloviti ni jednu jedinu ribu. Tako i ti, tako i ja, jadni ljudi, oholi. Kad hoćemo raditi sami, po svojoj volji, vođeni vlastitim sudom, plod koji ubiremo zove se neplodnost.

No, poslušajmo Petra do kraja: «Ali na tvoju riječ bacit ću mreže»⁷. I tada se more pokaže puno, puno, pa moraju doći druge lađe da pomognu, da pokupe onoliko mnoštvo riba! Vidiš li? Ako priznaš svoju ništavnost i svoju nedjelotvornost; ako se, umjesto da se pouzdaješ u vlastiti sud, pustiš voditi, ne samo da ćeš se ispuniti čudesnim plodovima, nego će, povrh toga, od tvoga obilja i drugi imati obilje. Koliko dobra i koliko zla možeš učiniti! Dobra, ako si ponizan i znaš se predati s radošću i u duhu žrtve; dobra za sebe i za svoju braću, za Crkvu, za ovu dobru Majku, Djelo. A koliko zla, ako se povodiš za svojom ohološću. Morat ćeš reći: «Nihil cepimus!»⁸, ništa nisam uspio postići! – u noći, u potpunoj tami.

Sine moj: ti si sada možda mlad. Zato ja imam više toga zbog čega moram Gospodina moliti za oproštenje, premda ćeš i ti imati svoje zakutke, svoje neuspjehe, svoja iskustva… Reci Isusu da želiš biti «kao ilovača u ruci lončarovoj»⁹, kako bi podatno, bez opiranja, primio onu formaciju koju ti Djelo majčinski daje.

Vidim tvoju dobru volju, vidim da si pun želje da postaneš svet, ali želim te podsjetiti da, kako bismo bili sveti, moramo biti duše pune nauka, osobe koje su znale posvetiti potrebno vrijeme, na pravim mjestima, kako bi u svoju glavu i u svoje srce, u sav svoj život, unijele ovu popudbinu kojom će se služiti da i dalje budu, s Kristom i s prvom Dvanaestoricom, ribari duša.

Sjećajući se bijede od koje smo sazdani, imajući na umu tolike neuspjehe zbog naše oholosti; pred veličanstvom toga Boga, Krista ribara, moramo reći isto što i sveti Petar: «Grešan sam čovjek, Gospodine»¹⁰. I tada će Isus Krist, sada tebi i meni, kao nekoć Šimunu Petru, ponoviti ono što nam je rekao tako davno: «Odsada ćeš loviti ljude»¹¹, po božanskom nalogu, s božanskim poslanjem, s božanskom djelotvornošću.

U ovome moru svijeta ima toliko duša, toliko, u uzburkanim vodama. Ali poslušaj ove Jeremijine riječi: «Evo – riječ je Jahvina – poslat ću mnogo ribara – vas i mene – koji će ih uloviti»¹², s revnošću za spasenje svih duša, s božanskom brigom.

Vi, ti, sine moj: hoćeš li Isusov rad ometati ili olakšavati? Igraš li se svojom srećom ili želiš biti vjeran i slijediti Gospodinovu volju, i djelotvorno ploviti svim morima kao ribar ljudi s božanskim poslanjem? Hajde, sine moj, u ribolov!

Završit ću istim riječima kojima sam počeo: ti si kvasac koji ukvasa sve tijesto. Pusti da te pripreme, i ne zaboravi da ćeš s milošću svoga poziva i svojim predanjem, koje je odgovor na tu milost, pod plaštem naše Majke svete Marije, koja te uvijek znala dobro štititi među valovima, pod plaštem i zaštitom naše nebeske Majke, ti, mali kvas, mali kvasac, znati učiniti da se ukvasa sve tijesto ljudskoga roda, i da će i tebe mučiti one žudnje koje su mene tjerale da napišem: omnes – svi: da se ni jedna jedina duša ne izgubi! –, omnes cum Petro ad Iesum per Mariam!