Napomena urednika

Tekstovi koji su ovdje sabrani potječu iz usmenoga propovijedanja svetoga Josemaríje u vremenskom rasponu od studenoga 1954. do 27. ožujka 1975., uoči njegova zlatnoga svećeničkoga jubileja, nekoliko mjeseci prije njegove smrti, koja je nastupila 26. lipnja 1975.

Sveti ih je Josemaría priredio između 1967. i 1975., nakon što je pregledao zapise svojih riječi, kako bi se širili među članovima Opusa Dei. Njegov nasljednik, blaženi Álvaro del Portillo, sabrao ih je u jedan svezak, a 1995., u vrijeme sljedećega prelata Opusa Dei, mons. Echevarríje, izišli su iz tiska pod naslovom En diálogo con el Señor (U dijalogu s Gospodinom)..

Tekstovi toga sveska – kojima su dodana još dva, koja je sveti Josemaría također sastavio u posljednjim godinama svoga života – nedavno su postali dostupni javnosti u kritičko-povijesnom izdanju, koje su po nalogu ustanove Istituto Storico San Josemaría Escrivá priredili Luis Cano i Francesc Castells, a objavio ga je Rialp 2017. godine. To izdanje ostaje referentno ne samo za tekstove kao takve, nego i za dublje proučavanje njihove povijesti ili sadržaja.

U povijesti duhovnosti mnogo se puta dogodilo da su riječi izgovorene pred uskim krugom slušatelja poslije bile od vrlo široke koristi, pa su se čak raširile kao klasici duhovnosti. Dovoljno je spomenuti svetu Tereziju od Isusa, čiji su spisi upućeni njezinim redovnicama imali sveopći utjecaj.

U ovo su izdanje uključene kratke uvodne bilješke koje obavješćuju, primjerice, o prigodi u kojoj su riječi svetoga Josemaríje bile izgovorene. Sve su izrečene unutar zidova Villa Tevere, kuće u kojoj je Escrivá živio u Rimu. Druge bilješke objašnjavaju kontekst ili značenje pojedinoga izraza. Da se bilješke ne bi nepotrebno umnažale, uključen je glosar pojmova koji mogu biti korisni osobama koje nisu upoznate s nekim uobičajenim pojmovima iz spisa svetoga Josemaríje ili iz života Opusa Dei. Ponegdje je u podnožnoj bilješci prevedena i koja rečenica koju Escrivá navodi na latinskom.

Teme koje sveti Josemaría razvija u ovim tekstovima

Tekstovi imaju mnogo dodirnih točaka s objavljenim autorovim homilijama. Ali ima i razlika. Homilije su izlazile u različito vrijeme i poslije su sabrane u sveske, a u tom je postupku sastavljanja sveti Josemaría slijedio jedinstven plan. Knjigom Susret s Kristom želio je proći kroz liturgijsku godinu, od došašća do svetkovine Krista Kralja; u Prijateljima Božjim, naprotiv, htio je ocrtati «panoramu temeljnih ljudskih i kršćanskih kreposti», kako je objašnjavao blaženi Álvaro del Portillo u uvodu te knjige.

S knjigom U dijalogu s Gospodinom stvar je drukčija: pri njezinu sastavljanju nije bilo jedinstvene nakane, niti se pomišljalo na neku strukturu ili nit vodilju. Pojedini su tekstovi izlazili tijekom nekih osam godina u publikacijama namijenjenima članovima Opusa Dei. Nije bilo određenoga plana. Kad su, nakon smrti svetoga Josemaríje, sabrani u jedan svezak da bi se podnijeli u postupku kanonizacije, a poslije, devedesetih godina, da bi se vjernicima Opusa Dei olakšao pristup njima, nije se pomišljalo ni na to da ih se poreda po tematskoj shemi: jednostavno su poredani kronološki.

Nisu izabrani tekstovi koji bi iscrpno objašnjavali poruku svetoga Josemaríje, nego oni koje je sam doradio i koji su imali stanovit opseg i cjelovitost. Svi su bili upućeni članovima Opusa Dei koji žive u celibatu – svećenicima ili laicima – a koji su se u Rimu nalazili zbog poslova upravljanja ili radi formacije. Stoga im je govorio o duhu Djela kao o nečemu što su već poznavali, potičući ih da vode svet život kao odgovor na Božji poziv koji su primili. Zato se često spominju kreposti kao što su iskrenost, podatnost ili poniznost, korisne svim kršćanima, a još više onima koji su bili u razdoblju intenzivnije duhovne formacije, kao što je bio slučaj sa studentima Rimskoga kolegija Svetoga Križa koji su ga slušali.

Druge su teme povezane s povijesnim događajima koji su se zbili u svijetu i u Crkvi od kraja šezdesetih godina. Njegovi osvrti na vjersku krizu koja se sručila na razne vjerske zajednice, ne samo na Katoličku crkvu, i na cijelo društvo odražavaju duboku patnju, a ujedno i veliku jakost kojom je u vjeri učvršćivao one koji su ga slušali. Usred ozračja zasićenoga prosvjedima i pobunama raznih vrsta, brojnim napuštanjima svećeničkoga ili redovničkoga života, protivljenjem Učiteljstvu Crkve i svakom autoritetu općenito, kad su se počeli pokazivati pogubni učinci popuštanja crkvene stege u nekim sredinama ili banaliziranja liturgije, uz prihvaćanje problematičnih dogmatskih i moralnih tumačenja, ako ne i otvoreno protivnih katoličkom nauku, reakcija svetoga Josemaríje bila je izrazito nadnaravna. «Nije moguće razmišljati o tim nevoljama a da nam ne bude teško. Ali siguran sam, kćeri i sinovi duše moje, da ćemo s Božjom pomoću znati izvući obilnu korist i plodan mir. Jer ćemo ustrajati u molitvi i pokori. Jer ćemo učvrstiti sigurnost da će se sve urediti» (br. 103).

Dalekovidan kakav je bio, nije volio govoriti o «postkoncilskoj krizi». Taj izraz naime podrazumijeva priznavanje veze – odnosa uzroka i posljedice – između Drugoga vatikanskoga koncila i nereda koji su nastupili tih godina i koji su ga toliko žalostili. S osmijehom je običavao reći da smo «u postkoncilskom razdoblju već od tridesetak godina poslije smrti našega Gospodina Isusa Krista: od Jeruzalemskoga sabora»¹. U jednom intervjuu iz 1968. izjavio je da mu je jedna od najvećih radosti bila «vidjeti kako je Drugi vatikanski koncil s velikom jasnoćom proglasio božanski poziv laikata»². U tekstovima ovoga sveska nikada Koncilu ne pripisuje burne prilike koje su poslije nastale i koje povjesničari tumače složenim spletom uzroka. Njihove su okolnosti i pojavni oblici vrlo različiti od problema kroz koje danas prolazi Crkva, premda se uočavaju i posljedice onoga stanja koje je sveti Josemaría proročki opisao prije pedeset godina.

Većina pouka koje ovdje čitamo korisna je onima koji žele tražiti svetost usred svijeta, slijedeći poticaj Drugoga vatikanskoga koncila. Na primjer: «Moramo biti – a svjestan sam da sam vam to mnogo puta rekao – u nebu i na zemlji, uvijek. Ne između neba i zemlje, jer smo od svijeta. U svijetu i u Raju istodobno! To bi bila kao neka formula kojom se izražava kako moramo urediti svoj život dok smo in hoc sæculo. U nebu i na zemlji, pobožanstvenjeni; ali znajući da smo od svijeta i da smo zemlja» (br. 122).

Očito je da nije potrebno pripadati Opusu Dei da bi se iz takve preporuke izvukla duhovna korist: dovoljno je htjeti živjeti intenzivnim kršćanskim životom usred svjetovnih stvarnosti, njegujući «jedinstvo života» koje omogućuje održavati sjedinjenje s Bogom i ujedno «biti od svijeta».

Isto tako uči da obične životne okolnosti ne smiju odvraćati od stalnoga razgovora s Bogom. Kaže, na primjer: «Moramo u svijetu, usred ulice, usred svoga profesionalnoga rada, svatko u svome, biti kontemplativne duše, duše koje neprestano razgovaraju s Gospodinom, pred onim što se čini dobrim i pred onim što se čini lošim: jer je za dijete Božje sve uređeno na naše dobro» (br. 55).

Na ovim stranicama nalazimo obilje autobiografskih osvrta, koji su zanimljiv izvor za život utemeljitelja i za svijest koju je imao o svojem poslanju. Često je izražavao zadivljenost djelotvornošću božanske Providnosti u povijesti Opusa Dei; osjećao je i potrebu da Bogu zahvaljuje i da ga moli za oproštenje. Na primjer, uoči svoga svećeničkoga jubileja, tri mjeseca prije smrti, govorio je: «Pogled unatrag… Neizmjeran vidik: toliko boli, toliko radosti. (…) Gratias tibi, Deus, gratias tibi! Život svakoga od nas mora biti pjesma zahvaljivanja. Jer, kako je nastao Opus Dei? Načinio si ga Ti, Gospodine, sa šačicom vjetrogonja… «Stulta mundi, infirma mundi, et ea quæ non sunt»³ (1 Kor 1,27-28). Sav se nauk svetoga Pavla ispunio: potražio si posve nelogična sredstva, nimalo prikladna, i proširio si rad po cijelome svijetu» (br. 120).

Pogledajmo sada neke temeljne crte poruke koju sveti Josemaría prenosi u ovim tekstovima.

Poistovjećenje s Kristom

Na početku sveska, u jednoj rečenici iz 1954., objašnjava u čemu se sastoji kršćanski život: «Slijediti Krista (…) naš je poziv. I slijediti ga tako izbliza da živimo s Njime, (…) da se poistovjetimo s Njime, da živimo njegov Život» (br. 1). Krist je u središtu puta svetosti koji predlaže: slijediti ga, ljubiti ga, dijeliti njegov život, poistovjetiti se s Njime u svakodnevnom, građanskom i svjetovnom postojanju, biti alter Christus (drugi Krist), štoviše, ipse Christus (sam Krist). Krist zove i od svakoga traži slobodan odgovor.

U njegovim se poukama ljubav prema Kristu nikada ne pojavljuje kao teorijski postulat, nego se razvija u srdačnom ophođenju s Presvetim Čovještvom, s Isusom od krvi i mesa, pravim Bogom i Čovjekom. Govori o Njemu i s Njime kao što se govori s prijateljem, s vrlo dragim bratom. Ne ljubi ideju, dogmu ni povijesni lik. Ni njegova privrženost nije plod izvještačena truda. To je jednostavno naklonost prema konkretnoj Osobi, koju promatra u njezinim glavnim otajstvima: Rođenju, skrovitom životu u Nazaretu, javnom djelovanju, Muci i Križu… i, naravno, u euharistiji, u kojoj ga ljubi najsnažnije.

Evanđelje je njegov glavni izvor razmatranja i propovijedanja. Blaženi Álvaro del Portillo, koji ga je toliko puta slušao kako propovijeda, govorio je da «nikada nije nastojao biti originalan, jer je bio uvjeren da je Riječ Božja uvijek nova i da čuva netaknutu svoju neodoljivu privlačnu snagu ako se naviješta s vjerom. Na njegovim usnama Evanđelje nikada nije bilo učeni tekst ni izvor pukih navoda ili općih mjesta»⁴. Tumačeći ga, nastavljao je del Portillo, «isticao je nove vidove, katkad stoljećima nezapažene»⁵. «Da bismo stigli do Boga – tvrdio je sveti Josemaría – moramo krenuti pravim putem, a to je Presveto Čovještvo Kristovo» (br. 40).

Božje sinovstvo i Ljubav prema Bogu

Druga je središnja tema iskustvo sinovstva u odnosu na Boga Oca i prisnosti s Duhom Svetim. Sveti Josemaría predlaže duhovni život koji je kristocentričan i ujedno duboko trinitaran. Njegovo ophođenje s trima božanskim Osobama, puno ljubavi, povezano je s njegovim štovanjem Svete Obitelji: Isusa, Marije i Josipa. Štoviše, govori o putu koji vodi «od zemaljskoga trojstva do nebeskoga Trojstva».

Ističe se njegov osjećaj sinovstva prema Bogu Ocu, koji je smatrao temeljnom temom kršćanskoga života i utemeljiteljskim elementom Opusa Dei. Godine 1967. govorio je, na primjer: «Bog je htio da budemo njegova djeca. Ništa ne izmišljam kad vam kažem da je Božje sinovstvo bitan dio našega duha: sve je u Svetom pismu. Istina je da u unutarnjoj povijesti Djela postoji jedan datum, jedan točno određen trenutak, u kojem je Bog htio da se osjetimo njegovom djecom, da u duh Opusa Dei ugradimo taj duh Božjega sinovstva. Saznat ćete to u svoje vrijeme. Bog je htio da, prvi put u povijesti Crkve, upravo Opus Dei bude onaj koji će to sinovstvo živjeti korporativno» (br. 46).

Dvije godine poslije, 1969., osvrnuo se na taj događaj potanje: «Naučio sam ga zvati Ocem, u Očenašu, od malena; ali osjetiti, vidjeti, diviti se toj Božjoj želji da budemo njegova djeca…, na ulici i u tramvaju – sat, sat i pol, ne znam –; Abba, Pater!, morao sam vikati. (…) Onoga je dana izričito, jasno i odlučno htio da se vi, zajedno sa mnom, uvijek osjećate djecom Božjom, djecom ovoga Oca koji je na nebesima i koji će nam dati što god zamolimo u ime njegova Sina» (br. 56).

Kao posljedica toga, njegovo propovijedanje govori o pozivu u Opus Dei kao o životu prožetom pouzdanjem u Boga, punom mira i radosti. Ništa nije dalje od njegove misli nego uznemiren kršćanski život, tjeskoban zbog poteškoća ili zbog krivo shvaćena perfekcionizma, a još manje izmučen. Mir i spokoj, dakle, pred događajima i pred vlastitim slabostima.

Molitva i kontemplativni život

Tema kojoj sveti Josemaría posvećuje podosta odlomaka jesu molitva i kontemplativni život. Što za njega znači molitva? Ona je «razgovor pun ljubavi s vječnom Ljubavlju» (br. 8); «čas druženja» (br. 73) s Bogom, proveden u jednostavnosti, «kao što se razgovara s bratom, s prijateljem, s ocem» (br. 9).

Premda nije slijedio neku vlastitu «metodu» i poticao je na veliku unutarnju slobodu u molitvi⁶, moguće je prepoznati stanovitu shemu koja se ponavlja prilično često:

Uvijek počinje kratkom pripravnom molitvom, koju moli polako, odvagujući riječi⁷.

Nakon priprave gotovo uvijek uzima kao polazište neki biblijski odlomak ili liturgijski tekst.

Kad je tekst iz Evanđelja, uključuje maštu da bi si prizor živo predočio, kao da je riječ o filmu ili kazališnom komadu.

Često potom sebe zamišlja kao sudionika toga prizora, birajući ulogu koju mu nadahnjuje život duhovnoga djetinjstva i koja ga navodi da sebe vidi kao dijete ili kao neko drugo bezazleno i ponizno biće (magarca, vjernoga psića itd.).

Taj ga umski proces, vrlo brz i intuitivan, vodi k tome da se prepusti činima ljubavi prema Bogu, osobito prema Presvetom Čovještvu Isusa Krista te prema Mariji i Josipu, «zemaljskom trojstvu».

Iz tih promišljanja rađaju se želje, odluke o poboljšanju ili čini kajanja, a i zahvaljivanja ili prošnje…

Na kraju razmatranja, koje traje oko pola sata, sveti Josemaría zaključuje završnom molitvom, uvijek istom, simetričnom onoj početnoj.

Pogledajmo primjer u kojem se ta struktura može prepoznati, uzet iz tumačenja otajstva Bogojavljenja: «Mudraci su stigli u Betlehem. (…) Djeco moja, približimo se skupini koju čini ovo zemaljsko trojstvo: Isus, Marija, Josip. Ja se zavučem u kut; ne usuđujem se približiti Isusu, jer se sve moje bijede dižu na noge: prošle, sadašnje. Nekako me je sram, ali shvaćam i da mi Krist Isus upućuje pogled pun nježnosti. Tada se približim njegovoj Majci i svetom Josipu, tom čovjeku stoljećima tako zanemarenu, koji mu je na zemlji bio otac. I Isusu kažem: Gospodine, htio bih uistinu biti tvoj, da moje misli, moja djela, sav moj život budu tvoji. Ali eto vidiš: ova jadna ljudska bijeda toliko me je puta bacala amo-tamo… (…) Pred Gospodinom i, nadasve, pred Gospodinom Djetetom, nemoćnim, potrebitim, sve će biti čistoća; i vidjet ću da, iako imam, kao i svi ljudi, surovu mogućnost da ga uvrijedim, da budem zvijer, to nije sramota ako nam služi za borbu, da bismo očitovali ljubav; ako je prigoda da se znamo bratski ophoditi sa svim ljudima, sa svim stvorenjima. Potrebno je neprestano pobuđivati čin kajanja, popravljanja, poboljšanja» (br. 62 i 63).

Druga je temeljna tema ovih stranica kontemplacija tijekom cijeloga dana: «Djeca Božja u njegovu Opusu Dei moraju biti kontemplativci, kontemplativne duše usred svijeta», tvrdi, te moraju održavati «neprekidan život molitve, od jutra do noći i od noći do jutra» (br. 5).

Traženje ljubavi u običnom životu

Premda je za svetoga Josemaríju bilo važno napredovati u krepostima i boriti se protiv loših sklonosti, stječe se dojam da u ovoj knjizi više naglašava odgovor na milost, kontemplaciju i traženje ljubavi Božje u običnom životu. Možda zato govori o «ovoj našoj askezi, koja je mistična» (br. 77). Nekoliko godina prije pitao se: «Askeza? Mistika? Ne bih znao reći» (br. 41). Sada, čini se, tvrdi da je borba iz ljubavi prema Bogu – «askeza» – već mistično sjedinjenje s Bogom, upravo zato što je čin ljubavi.

Potreban je, nedvojbeno, ozbiljan trud, «odlučna odlučnost»⁸, kako bi rekla sveta Terezija od Isusa, da se nikada ne popusti, da se uvijek ide naprijed, nastojeći ne skrenuti s puta koji vodi u nebo. Tako uči sveti Josemaría: «Vrlo mi je draga riječ put, jer svi smo putnici pred Bogom; mi smo viatores, hodimo prema Stvoritelju otkako smo došli na zemlju. Osoba koja kreće na put ima jasan cilj, svrhu: želi ići s jednoga mjesta na drugo; i, prema tome, služi se svim sredstvima da do toga cilja stigne neozlijeđena; s dovoljno žurbe, nastojeći ne zalutati na pobočne, nepoznate staze, koje kriju opasnosti od provalija i zvijeri. Na put, ozbiljno, djeco! Moramo u stvari Božje i u stvari duša uložiti isti trud koji drugi ulažu u zemaljske stvari: veliku želju da budemo sveti» (br. 68).

Poniznost gline

Moglo bi se govoriti i o «askezi gline», jer se sveti Josemaría često služi tom usporedbom u različitim značenjima: poniznost, podatnost, svijest o vlastitoj krhkosti, mogućnost da se čovjek – kao razbijena posuda – nakon pada iznova sastavi itd.

Preuzimajući je iz Novoga zavjeta, sveti Josemaría služi se slikom glinene posude kad govori o poniznosti: «Podsjetit ću vas sa svetim Pavlom – kako vas to nikada ne bi zateklo nespremne – da to blago nosimo u glinenim posudama: habemus autem thesaurum istum in vasis fictilibus⁹ (2 Kor 4,7). Posuda tako krhka da se lako može razbiti (…). Moramo posudu očuvati cijelu, da se ne prolije taj božanski napitak» (br. 95). Glina pečena u peći postaje vrlo čvrsta. Ali ta tvrdoća ipak skriva veliku krhkost. Unutarnja borba, prema Escrivi, mora pozornim bdijenjem predusresti tu opasnost. A ako se, unatoč svemu, posuda razbije, podsjeća da se uvijek može iznova sastaviti i još čemu poslužiti.

Među sredstvima koja nam Bog pruža kao lijek za našu krhkost jest ispovijed: «Djeco, slušajte svoga Oca: nema boljega čina kajanja i zadovoljštine od dobre ispovijedi. Ondje primamo jakost koja nam je potrebna za borbu, unatoč našim jadnim glinenim nogama» (br. 86).

Poniznost je, prema Escrivi, plodna, jer izbjegava dvije neplodne krajnosti do kojih vodi oholost, to jest potištenost zbog vlastitih bijeda ili hvastanje uspjesima: «Shvatit ćemo da su sve velike stvari koje Gospodin želi učiniti preko naše bijede njegovo djelo. (…) Dakle, ne smijemo se čuditi (…) ako osjetimo da strasti ključaju – logično je da se to događa, nismo kao zid –, ni ako Gospodin, po našim rukama, čini čudesa, što je također uobičajena stvar» (br. 69).

Formacija i bratska ljubav

Među temama kojima se najviše bavi – imajući na umu da su ga često slušali studenti Rimskoga kolegija Svetoga Križa – jest potreba formacije i bratske ljubavi. U prvom razmatranju koje donosi ovaj svezak, održanom 1954., utemeljitelj podsjeća zašto je u Opusu Dei doktrinarna formacija apsolutno nužna: «Ciljevi koje si korporativno postavljamo jesu svetost i apostolat. A da bismo te ciljeve postigli, potrebna nam je, iznad svega, formacija. Za našu svetost, nauk; i za apostolat, nauk. A za nauk, vrijeme, na prikladnom mjestu, s prikladnim sredstvima. Ne očekujmo od Boga neka izvanredna prosvjetljenja, koja nam nije dužan udijeliti kad nam daje konkretna ljudska sredstva: učenje, rad. Treba se izgrađivati, treba učiti. Tako se pripremate za svoju sadašnju i buduću svetost te za apostolat, okrenuti ljudima» (br. 3).

U kontekstu života Opusa Dei mnogo govori o velikom razumijevanju i srdačnosti, o pravoj obiteljskoj privrženosti koja mora postojati među njegovim članovima: «Razumijevajte jedni druge, ispričavajte jedni druge, volite se, znajte da ste uvijek u rukama Božjim (…). Nikada se ne osjećajte osamljenima, uvijek u društvu, i uvijek ćete biti čvrsti: nogama na zemlji, a srcem tamo gore, da biste znali slijediti ono dobro» (br. 79).

Ta se ljubav, ujedno ljudska i nadnaravna, mora protezati na sve, pa i na one koji se čine najudaljenijima od Crkve ili od kršćanske prakse: «Ljubav, djeco, prema svim dušama. (…) Kod osoba koje su u zabludi treba prijateljstvom nastojati da iz zablude izađu; s njima treba postupati s nježnošću, s radošću» (br. 6).