Vidjevši ih kako veslaju s velikim naporom, jer im vjetar bijaše protivan, oko četvrte noćne straže – u ranu zoru – dođe k njima hodeći po moru¹. Gane me, predraga djeco, promatrati Isusa kako očituje svoju božansku moć i čini prekrasno čudo da bi pošao ususret svojima, koji se muče veslajući protiv vjetra kako bi doveli lađu onamo kamo im je Gospodin rekao.

I mi ispunjavamo zapovjedni nalog Kristov, ploveći morem uzburkanim strastima i ljudskim zabludama, osjećajući katkad u sebi svu svoju slabost, ali čvrsto odlučni dovesti do cilja ovu lađu spasenja koju nam je Gospodin povjerio. Možda se katkad, iz dubine srca, pred silinom protivnoga vjetra, podigne glas naše ljudske nemoći: smiluj mi se, o Bože, jer me progone, napadaju me i neprestano mi zadaju trpljenje. Bez prestanka me progone neprijatelji moji; i mnogo je, doista, onih koji me napadaju². On nas ne ostavlja, i kad god je bilo potrebno, učinio bi se prisutnim, svojom ljubećom svemoći, da mirom i sigurnošću ispuni srce svojih: Isus im potom progovori i reče: hrabro, ja sam, ne trebate se bojati. I uđe k njima u lađu, i vjetar utihnu³.