Dopustite mi da inzistiram: budite vjerni. To je nešto što nosim urezano u srcu. Budete li vjerni, naša služba dušama i svetoj Crkvi ispunit će se obilnim duhovnim plodovima. Ne zaboravite – ponavljam – da se u životu može počiniti poneka pogreška, ali to ne govori ništa protiv puta, ni protiv Ljubavi: govori da ubuduće moramo biti razboritiji. Nitko ne može ovako rasuđivati: budući da ne mogu nositi teret jedne dužnosti, neću ispunjavati nijednu. To je reakcija oholosti, to je prijelaz iz pobožanstvenjenja u povragovljenje. Corruptio optimi pessima, uči stara skolastička izreka: pokvarenost dobroga najgora je. Samo poniznost – s milošću – može spriječiti tu pokvarenost, taj kratki korak od najboljega do najgorega. Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, odlazi bezvodnim mjestima tražeći gdje bi otpočinuo, i ne našavši ga, kaže: vratit ću se u kuću svoju iz koje iziđoh. I došavši u nju, nađe je pometenu i lijepo uređenu. Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, i ušavši u tu kuću, nastane se u njoj. Tako posljednje stanje onoga čovjeka postaje gore od prvoga¹⁰⁰.

Ostaviti sve zato što se ostavilo jedno, besmisleno je, ne vodi ničemu. To je logika luđaka. Nosimo blago i, ako smo – bilo iz kojeg razloga – putem izgubili jedan dio, pa i znatan, to nije razlog da ogorčeni bacimo ono što nam ostaje. Najrazboritije će držanje biti poduzeti sve mjere opreza – služeći se sada i svojim iskustvom – da ne izgubimo ništa više. U stvarima duše ništa nije nepovratno izgubljeno: ponizna i skrušena briga kojom budemo nastojali sačuvati ono što nam preostaje učinit će da povratimo – i nadmašimo – ono što smo izgubili. Jer katkada se događa da je jačina pokajnikova kajanja razmjerna stanju milosti većem od onoga s kojega je grijehom pao… Zato se pokajnik katkada podiže s većom milošću nego što ju je imao prije¹⁰¹.