Promatrajte, sa mnom, ono što piše sveti Ivan: dođe Isus u samarijski grad zvan Sihar, blizu imanja koje Jakov dade svome sinu Josipu. Ondje bijaše Jakovljev zdenac. Isus, umoran od puta, sjede na rub zdenca¹¹⁴. Dirljivo je vidjeti Gospodina umorna. Osim toga, gladan je: učenici su otišli u obližnje mjesto potražiti nešto za jelo. I žedan je: dođe neka Samarijanka zahvatiti vode. Isus joj reče: daj mi piti¹¹⁵. Zatim sav onaj divni razgovor, u kojem se svećenička duša Kristova, brižna, izlijeva da povrati izgubljenu ovcu: zaboravljajući umor i glad i žeđ. Učenici ga dotle nutkahu govoreći: Učitelju, jedi. A On im reče: Ja imam za jelo hranu koju vi ne poznajete. Učenici se stadoše pitati među sobom: da mu nije tko donio jesti? Isus im reče: moja je hrana vršiti volju onoga koji me poslao i dovršiti njegovo djelo¹¹⁶.

Isus Krist, perfectus Deus, perfectus homo¹¹⁷, stavlja se pred naše razmatranje, da budemo smireni pred čistim zahtjevima svoje jadne naravi, da ih znamo zaboraviti ili ih – barem – staviti u drugi plan pred dobrom duša – svih duša –, da nas ohrabri da izvršimo Djelo koje nam je Bog povjerio i da znamo ljubiti njegovu presvetu volju, hraneći se uvijek tim žarom.