Reci svome Anđelu čuvaru – ja to kažem svojemu – neka ne gleda naše pogreške, jer smo ožalošćeni, skrušeni. Neka Gospodinu odnese ovu dobru volju koja se rađa u našem srcu kao ljiljan koji je procvao na gnojištu.

Ne dopustite malodušje zbog svojih osobnih bijeda ili zbog mojih, zbog naših poraza. Otvorite srce, budite jednostavni: nastavimo ići putem, s više ljubavi, snagom koju nam daje Bog, jer On je naša jakost⁶¹.

Ako sami sebe ljubimo na neuredan način, ima razloga da budemo žalosni: koliko li neuspjeha, koliko li malenkosti! Posjedovanje te naše bijede mora prouzročiti žalost, malodušje. Ali ako ljubimo Boga iznad svega, a druge i sebe same u Bogu i radi Boga, koliko li razloga za radost! Poniznosti je svojstveno da se čovjek, promatrajući vlastite nedostatke, ne uzoholi. No poniznosti ne pripada, nego prije nezahvalnosti, prezir dobara koja je od Boga primio. A iz toga prezira proizlazi lijenost i mlitavost⁶², odbojnost prema duhovnim stvarima, mlakost, koja je grob unutarnjega života.

Osjetite li klonulost kada iskusite – možda na osobito živ način – vlastitu bijedu, to je trenutak da se posve prepustite, poučljivo, u Božje ruke. Pripovijeda se da je jednoga dana Aleksandru Velikom u susret izišao prosjak, moleći milostinju. Aleksandar se zaustavio i zapovjedio da ga učine gospodarom pet gradova. Siromah, zbunjen i ošamućen, uskliknu: ja nisam tražio toliko! A Aleksandar odvrati: ti si molio kao onaj koji jesi; ja ti dajem kao onaj koji jesam.