Ne mogu vam sakriti, djeco moja, svoju bojazan da bi u ponekom slučaju to pobožanstvenjenje, bez dubokoga temelja poniznosti, moglo dovesti do preuzetnosti, do izopačenja prave nade, do oholosti i – prije ili kasnije – do duhovnoga sloma pred neočekivanim iskustvom vlastite slabosti.

Običavam navoditi primjer prašine koju vjetar podiže dok u visini ne oblikuje zlatan oblak, jer prima odsjaje sunca. Isto nas tako milost Božja nosi visoko, i u nama odsijeva sva ona divota dobrote, mudrosti, djelotvornosti, ljepote, koja je Bog. Ako ti i ja znamo da smo prah i bijeda, sitnica, ostalo će dodati Gospodin. To je razmišljanje koje mi ispunja dušu.

Ali pobožanstvenjenje bez poniznosti? Zlo! A ako je pobožanstvenjenje skupno, još gore! Jer Ti, Gospodine, spašavaš ponizan narod, a ohologa ponizuješ¹⁰.