Pobožanstvenjenje je zlo ako zasljepljuje, ako ne dopušta da jasno vidimo kako su nam noge od gline, jer kamen kušnje po kojem se razlikuje dobro pobožanstvenjenje od zloga jest poniznost. Zato je dobro dok se ne gubi svijest da je to pobožanstvenjenje dar Božji, milost Božja; a zlo je kada duša sama sebi – svojim djelima, svojim zaslugama, svojoj izvrsnosti – pripisuje duhovnu veličinu koja joj je darovana.

Ponizni, ponizni! Jer znamo da smo dijelom načinjeni od gline, i poznajemo pomalo svoju oholost i svoje bijede… a ne znamo sve. Otkrijmo ono što smeta našoj vjeri i našoj nadi i našoj ljubavi!

Tu poniznost na dva načina postižu oni koji imaju žar da budu sveti. Prvi se događa kada se onaj koji se bori kako bi se vježbao u pobožnosti nalazi u punom duhovnom iskustvu te, zbog slabosti tijela, ili djelovanjem onih koji zlo žele onima što žive kreposno, ili zbog zlih misli koje ga salijeću, misli o sebi samome skromnije i pokornije. Drugi se pak način događa kada sveta milost duboko i u punini prosvijetli razum: tada duša ima kao neku naravnu poniznost. Postavši punija i kao bogatija po božanskoj milosti, ne može se više uzdizati napuhanošću želje za slavom, premda uvijek savršeno izvršava Božje zapovijedi, nego se radije ponaša kao manja od svih, u ophođenju punom pokornosti i božanske skromnosti¹².