Koliki bi od onih što se usuđuju, u metežu mnoštva, dobaciti prostačku uvredu, podlost, dok prolazi velika povorka, zanijemjeli poput kukavica kad bi bili sami, licem u lice, otkriveni, preuzimajući odgovornost za svoje čine! Neiskrenost, koja vodi u anonimnost i kukavičluk, u izbjegavanje odgovornosti za vlastite čine, podiže nepoznatu ruku usred uličnoga meteža da razbije u komadiće – jednim udarcem kamena – gotički vitraj katedrale. Kršćanski razum, koji čini da ljubimo slobodu i osobnu odgovornost svih ljudi, mora nas učiniti prijateljima samospoznaje, kako bismo prihvaćali posljedice svojih slobodnih čina: svakodnevni ispit savjesti dat će nam poznavanje samih sebe, istinsku poniznost i, kao posljedicu, isprosit će nam od neba ustrajnost.

O Gospodine! Ti si me pronikao i poznaješ me, ništa se od moga bića ne skriva pred tobom… Riječ mi još nije na jeziku, a ti, Bože moj, već sve znaš… Kamo da odem od duha tvojega? Kamo da pobjegnem od tvoga lica? Ako se na nebesa popnem, ondje si ti; ako siđem u bezdane, i ondje si prisutan… Reknem li: tmine će me sakriti, noć će biti svjetlo moje oko mene, ni tmine za tebe nisu guste, i noć bi svijetlila kao dan, jer za tebe su tmine i svjetlost jednake⁸³.