Možda ćemo morati svladati još jednu zapreku: tamu u unutarnjem životu. Pobožan čovjek može imati svoje jadno srce u tminama; a te tmine mogu trajati nekoliko trenutaka, nekoliko dana, neko razdoblje, nekoliko godina. Tada je čas vapiti: Gospodine, smiluj mi se, jer te zazivam povazdan: jer Ti si, Gospodine, blag i dobrostiv, i pun milosrđa prema onima koji te zazivaju³⁸. I čas je razmatrati onaj čudesni događaj koji nam pripovijeda sveti Ivan: prolazeći, ugleda Isus čovjeka slijepa od rođenja. Njegovi ga učenici upitaše: Učitelju, koji su grijesi uzrok tomu što se rodio slijep: njegovi ili grijesi njegovih roditelja? Odgovori Isus: nije krivnja ni do njega ni do njegovih roditelja; nego je to zato da djela Božja zasjaju na njemu³⁹.

Može se dogoditi da naša sljepoća – ako dođe – ne bude posljedica naših pogrešaka: nego sredstvo kojim se Bog želi poslužiti da nas učini svetijima, djelotvornijima. U svakom slučaju, radi se o tome da živimo od vjere; da svoju vjeru učinimo više teologalnom, manje ovisnom u svojem vršenju o drugim razlozima koji nisu sam Bog. Kao što je netko tko ima malo znanja sigurniji u ono što čuje od drugoga koji posjeduje veoma mnogo znanja, nego u ono što se njemu samome čini prema vlastitom razumu; tako je čovjek mnogo sigurniji u ono što je rekao Bog, koji se ne može prevariti, nego u ono što vidi vlastitim razumom, koji se može varati⁴⁰.

Rekavši to, Isus pljunu na zemlju, načini blato od pljuvačke i premaza njime oči slijepcu, pa mu reče: idi i operi se u kupalištu Siloamu (riječ koja znači poslanik). On dakle ode, opra se i vrati se gledajući⁴¹. Očisti se, i opet ćeš imati – poboljšan – svijetao, božanski vid.