Budite nadasve iskreni: ne dopuštajte si ništa a da to ne kažete, treba reći sve. Pazite: ne bude li tako, put se zapleće; pazite: ne bude li tako, ono što je bilo ništa na kraju postaje mnogo. Sjetite se priče o Ciganinu koji je otišao na ispovijed: Velečasni, optužujem se da sam ukrao ular… A iza njega bila je mazga; a iza nje, drugi ular; pa druga mazga, i tako do dvadeset. Djeco moja, isto se događa i s mnogim drugim stvarima: čim se popusti s ularom, poslije dolazi sve ostalo, cijela karavana, dolaze poslije stvari kojih se čovjek stidi.

Kad sam bio malen, dvije su mi stvari jako smetale: ljubiti gospođe, majčine prijateljice, koje bi dolazile u posjet, i oblačiti nova odijela. Zavlačio sam se pod krevet. Onda bi mi majka s ljubavlju govorila: Josemaría, stid samo za grijeh. Mnogo godina poslije shvatio sam da je u onim riječima bio vrlo dubok smisao. Đavao nam oduzima stid da bismo pogriješili, a zatim nam ga vraća da ne bismo ispričali svoje pogreške. Možda iste one pogreške kojima se drugi hvale – preuveličavajući ih – za kavanskim stolom.