Govorio sam vam da tijekom ove plovidbe našega života ima razdoblja bonace – unutarnje ili vanjske – čak i dugotrajnih; ali samo je u nebu mir konačan, vedrina potpuna. Rekao je to Isus Krist: nemojte misliti da sam došao donijeti mir na zemlju: nisam došao donijeti mir, nego rat¹⁷.

Čovjek se izgrađuje malo-pomalo, i nikada se ne izgradi posve, nikada u sebi ne ostvari svu ljudsku savršenost za koju je narav sposobna. U određenom pogledu može čak postati najbolji u odnosu na sve druge, i možda biti nenadmašan u toj konkretnoj naravnoj djelatnosti. Ipak, njegov rast kao kršćanina nema granica: uvijek može rasti u ljubavi, koja je bit savršenstva. Jer ljubav, po svome vlastitom specifičnom pojmu, nema granice u svome porastu: budući da je udioništvo u beskonačnoj ljubavi, koja je Duh Sveti. Također je i uzrok porasta ljubavi – to jest Bog – beskonačan u svojoj moći. I na sličan način, ni sa strane subjekta ne može se označiti granica tome napretku: jer uvijek, kad raste ljubav, raste i sposobnost za daljnji porast. Stoga valja zaključiti da se u ovom životu ne može unaprijed odrediti granica porastu ljubavi¹⁸.

Poslušajte Pavlovo svjedočanstvo: ne kao da sam to već postigao ili da sam već savršen; nego nastavljam svoju trku ne bih li dosegnuo ono za što me odredio Isus Krist¹⁹. Sveti Pavao bio je savršen putnik, ali upravo je zato znao da nije dostigao savršenstvo prema kojemu je taj put vodio²⁰. Neka vas, dakle, ne čudi što vam kažem sa svetim Augustinom: trčimo, nastavimo dalje, na putu smo; neka sretna sigurnost u ono prošlo ne učini da budemo manje revni za ono što još nismo dostigli²¹.