Na taj način rad za nas nije samo naravno sredstvo za podmirivanje ekonomskih potreba i za održavanje logične i jednostavne zajednice života s drugim ljudima, nego je također – i nadasve – specifično sredstvo osobnog posvećenja koje nam je odredio Bog, naš Otac, i veliko posvetiteljsko apostolsko oruđe koje je Bog stavio u naše ruke, kako bismo postigli da u čitavom stvorenju zasja red koji On hoće.

Rad, koji treba pratiti čovjekov život na zemlji, za nas je ujedno – i to u najvišem stupnju, jer se naravnim zahtjevima pridružuju drugi, jasno nadnaravnoga reda – točka susreta naše volje sa spasenjskom voljom našega nebeskog Oca.

Kažem vam još jednom, djeco moja: Gospodin nas je pozvao da se, ostajući svatko u svome vlastitom životnom staležu i u obavljanju svoga vlastitog zvanja ili zanata, svi posvećujemo u radu, posvećujemo rad i posvećujemo radom. Tako se taj ljudski rad koji obavljamo može, s punim pravom, smatrati opus Dei, operatio Dei, radom Božjim.

Gospodin daje radu čovjekova uma i njegovih ruku, radu svoje djece, neizmjernu vrijednost. Kad čovjek tako djeluje, licem prema Bogu, iz ljubavi i radi služenja, sa svećeničkom dušom, sve njegovo djelovanje zadobiva istinski nadnaravni smisao, koji naš život drži sjedinjenim s izvorom svih milosti.

Nije riječ o tome – dobro uočite koliko je sve to daleko od takozvanoga klerikalnog duha – da se vremenitim učini nadnaravno poslanje Krista i njegove Crkve: riječ je o posve suprotnome, o tome da se nadnaravnim učini čovjekovo vremenito djelovanje. Jer potpuno smo uvjereni da svaki zakonit ljudski rad, koliko se god činio skromnim, malenim i beznačajnim, može uvijek imati transcendentan smisao: pobudu ljubavi, nešto što govori o Bogu i što k Bogu vodi.