Teološka i apostolska činjenica Djela toliko je, dakle, osobita i toliko različita od rađanja redovničkoga poziva i od životnoga stanja koje taj poziv nosi sa sobom, da zasigurno nijedna osoba – koja želi biti primljena u Opus Dei – ne bi prije bila pomislila na to da se preda Bogu u redovničkom staležu ni da ode u sjemenište. Stoga s pravom možemo ustvrditi da nikoga ne odvraćamo ni od jednoga od tih drugih putova.

Djelo nema, ne smije imati, premda ih volimo za druge, mala sjemeništa ni apostolske škole, kamo majke, pune dobrih želja – svetih želja – vode svoju djecu od najranije dobi, kako bi vidjele može li u njima, budu li živjela u posebno pogodnoj sredini, proklijati svećenički ili redovnički poziv.

Oni koji traže primanje u Djelo – budući da već imaju više nego dovoljno godina – čine to s jasnom sviješću o osobnom predanju što ga podrazumijeva poziv u Opus Dei i o osobitom apostolskom poslanju koje trebaju ostvariti.

Mole da budu primljeni nakon što su polako i slobodno pustili da stvari sazriju; odluku donose u savjesti, s odgovornom sposobnošću, svjesni svoje slobode da se odluče ili ne, nakon što su razumjeli dužnosti koje preuzimaju prihvaćajući specifični Božji poziv u njegovu Djelu.