Spiritus ubi vult spirat, et vocem eius audis, sed nescis unde veniat aut quo vadat; Duh puše gdje hoće, i čuješ mu glas, ali ne znaš odakle dolazi ni kamo ide. Takav je moj život: pišem to ganut i sa zahvalnošću svojemu Bogu, svjestan da sam jadan grešnik, već mnogo godina: mnogo prije nego što me Gospodin, izlijevajući obilnu milost (bio sam tada sam, s jedinom prtljagom svojih dvadeset i šest godina i svoga dobrog raspoloženja) jasno pozvao da radim u njegovu Djelu, s posve određenim pozivom.

Djelo napreduje molitvom: mojom molitvom – i mojim bijedama – koja pred Bogom silom postiže ono što ispunjenje njegove Volje zahtijeva; i molitvom tolikih duša – svećenika i svjetovnjaka, mladih i starih, zdravih i bolesnih – kojima se obraćam, siguran da ih Gospodin uslišava, da mole na određenu nakanu koju sam u početku znao samo ja. I, uz molitvu, mrtvljenje i rad onih koji dolaze uza me: to je bilo naše jedino i veliko oružje za borbu.

Tako Djelo nastaje i raste – i tako će i ubuduće – u svim sredinama: u bolnicama i na sveučilištu; u katehezama najpotrebitijih četvrti; u domovima i na mjestima gdje se ljudi okupljaju; među siromašnima, bogatima i ljudima najrazličitijega staleža, kako bi svima donijelo poruku koju nam je Bog povjerio.