Kada produbljujemo poznavanje našega poziva, kada razmatramo vrijednost i mogućnosti ovoga našeg osobitog načina prenošenja evanđeoske poruke ljudima, upada u oči, kćeri i sinovi moji, da – budući da je takvo i da tako radi – cijelo Djelo odgovara jednoj velikoj katehezi, ostvarenoj na živ, jednostavan i izravan način u samoj utrobi građanskoga društva.

Uistinu, taj je apostolat nauka itekako potreban, čak i u društvenim skupinama i u zemljama stare kršćanske tradicije, gdje vjersko neznanje raste iz dana u dan. Moglo bi se reći da je najveći Božji neprijatelj – jer se Boga ljubi nakon što ga se upozna – neznanje: izvor tolikih zala i velika zapreka spasenju duša.

Ono što nam pripovijeda Pismo – ta ni čuli nismo da ima Duh Sveti – još je uvijek živa slika pomanjkanja jasnoga nauka u umu mnogih ljudi, mnogih kršćana; slabo poučenih osoba i drugih koji uživaju glas mudraca u ljudskim znanostima; ljudi s ugledom u svojoj profesiji ili onih koji obnašaju upravljačke dužnosti.

A s neznanjem niče zbrka, koju, usto, svim sredstvima usmenoga i pisanoga širenja – brzim, kapilarnim sredstvima – potiču neprijatelji Crkve ili nerazborite osobe, putem inicijativa, izraza i običaja, naizgled bezazlenih, ali koji u sebi kriju zabludu ili u zabludu vode.