Naš je život, dakle, božanska obveza – koju ja želim konkretizirati u jednostavnom građanskom ugovoru o radu: jednoga ću vam dana to objasniti – koja nam pomaže živjeti ne redovničke zavjete, nego kršćanske kreposti, oslobođeni grijeha i postavši sluge Božje, tako ćemo donijeti plod posvećenja i, napokon, postići život vječni.

Kršćanin, koji zna da je slobodan, rado gubi slobodu iz ljubavi prema Isusu Kristu, da bude služitelj svoje braće ljudi. Mi smo uvjereni da naša obveza ljubavi prema Bogu i služenja njegovoj Crkvi nije poput odjevnog predmeta, koji se oblači i skida: jer obuhvaća sav naš život, a naša je volja – s milošću Gospodnjom – da ga obuhvaća uvijek. Ne smijemo se pojavljivati među ljudima kao egzotične životinje, kao bijeli slon ili neko drugo rijetko stvorenje, odbojno ili čudesno, koje se nosi u velikom kavezu, budeći u onima koji ga promatraju osjećaje znatiželje, divljenja ili gorčine.

Jednaki smo svojim sugrađanima; zato moramo uvijek živjeti na ulici, izlaziti na ulicu ili se, barem, nagnuti kroz prozor. Imamo dužnost razliti se, rastopiti se u mnoštvu kao Kristova sol koja začinja društvo. Tako ćemo, bez ikakve razlike – jer naš osobit duh to ne dopušta – istovjetni svojim rođacima, svojim prijateljima, svojim kolegama i u plemenitim nastojanjima svijeta, pokazati ljudima da ne mogu živjeti samo od prolaznoga, jer tako neće biti sretni: potaknut ćemo ih da uzdignu srce i um prema nebu, i osjetit će radost spoznaje da ljudsko stvorenje nije životinja.

Svjetlost i zapaljeni oganj moramo biti – onaj oganj koji će uvijek gorjeti na žrtveniku – da bismo, prema okolnostima, vodili ljude k Bogu, odgovarajući na poziv Isusa Krista: venite ad me omnes, dođite svi k meni; ili da bismo donosili Boga ljudima, kada čujemo Gospodina kako govori: ecce sto ad ostium et pulso, evo stojim na tvojim vratima i kucam.

Ali istinski revan kršćanin ne smije zaboraviti da se mora držati sredine između tih dvaju stavova, sa spokojem i ravnotežom, jer ako Gospodin kaže: ecce venio cito et merces mea mecum est, evo, dolazim ubrzo, noseći sa sobom nagradu, da naplatim svakomu prema njegovim djelima; također kaže po svetom Mateju da duše moraju silom navaliti na njega.

Dovoljno nam je sjetiti se jednog čudesnog odlomka, poslije Uskrsnuća: Gospodin se na putu pridružuje onim učenicima koji su žalosni i kolebljivi u vjeri i, kada im je otvorio smisao Pisama, stigavši u Emaus, čini kao da odlazi. Kleofa i njegov pratilac, načinom kazivanja u kojemu ima nešto neizrecivo, puno božanske i ljudske nježnosti, mole ga: mane nobiscum, quoniam advesperascit, et inclinata est iam dies; ostani s nama, jer bez tebe nam pada noć.