To ne znači da nije bilo i drugih duša koje su se nastojale posvetiti savršenom ispunjavanju volje Božje, ne udaljujući se od svojih redovitih poslova ni od položaja i životnoga staleža koje su imale u svijetu: bilo ih je – obično osamljenih – i Crkva je neke od njih uzdigla na čast oltara.

Golema većina tih duša, međutim, ostala je u tami, prošla je u tišini, neprimijećena, pa se jedva može znati do koje je mjere njihov sveti život bio primjer drugim osobama i pridonio očitovanju svetosti Crkve.

Uz primjer tih izvanrednih stvorenja, ostao je također kao u nekoj polutami (barem u praksi) jasan nauk da se svi kršteni, čak i ostajući u svojem uobičajenom radnom životu usred svijeta, mogu i moraju posvećivati te biti snažan kvasac kršćanskoga života.