Budući da je Božje sinovstvo – kao što sam vas prije podsjećao – siguran temelj našega duhovnog života, nastojte često razmatrati ove riječi svetoga Pavla: oni koje vodi Duh Božji, ti su sinovi Božji, jer niste primili duha ropstva da biste opet djelovali samo iz straha, kao robovi, nego ste primili duha posinstva, u kojem kličemo: Abba, Oče!, jer sam Duh svjedoči zajedno s našim duhom da smo djeca Božja. A ako smo djeca, onda smo i baštinici; baštinici Božji, a subaštinici s Isusom Kristom, samo ako trpimo s njime da bismo s njime bili i proslavljeni.

To su riječi koje sažimlju kakvo mora biti naše ophođenje s Bogom Ocem, u jedinstvu s njegovim Sinom i s Duhom Posvetiteljem, s pogledom uprtim u božansku baštinu koja nas čeka, ako budemo znali biti vjerni apostolskoj zadaći koja nam na ovoj zemlji – po našem pozivu – pripada.

Postula a me, et dabo tibi gentes haereditatem tuam, et possessionem tuam terminos terrae; zatraži od mene i dat ću ti sve narode u baštinu, i proširit ću tvoju vlast sve do krajeva zemlje. Imamo stoga pravo i dužnost donositi nauk Isusa Krista u sva područja ljudskoga života, unoseći posvuda duh Gospodnji, pobožanstvenjujući sve poslove svijeta.

Imamo pravo i dužnost približiti Bogu sve što je Božje stvorenje, djelo njegova stvaranja, nikada ne čineći nasilje nad zahtjevima naravnoga reda: jer – kaže sveti Pavao – sve je vaše, bio to Pavao, ili Apolon, ili Kefa, svijet, život, smrt, sadašnje, buduće; sve je vaše, ali vi ste Kristovi, a Krist je Božji.