Ovaj je apostolski rad toliko ljudski da – onomu tko ne dokuči nadnaravnu narav našega božanskog poziva, tako usko povezanog s obavljanjem profesionalnoga rada, ili onomu tko misli da za potpuno posvećenje Bogu treba prestati biti običan čovjek – može ostaviti dojam da su članovi Djela čudni, upravo zato što to nisu: zato što su tako normalni, tako u svemu jednaki svojim sugrađanima, svojim kolegama u zanatu ili u struci.

Doista, članovi Djela žive, odijevaju se i trude se kako odgovara društvenom položaju koji, po svome poslu, svaki od njih zauzima; i s prirodnošću se, kao i ostali građani, prilagođavaju opravdanim zahtjevima i okolnostima sredine, s jednostavnošću i iskrenošću u ponašanju; to jest, izvana se ponašaju jednako kao i ostali kršćani, jednako kao što bi se ponašali da nisu pripadali Djelu.