Ne želim se zadržavati na tumačenju čudesa nadnaravne ljubavi i istinske ljudske privrženosti, koja s tolikom tankoćutnošću živite od početka Djela: nije malo duša koje su otkrile Evanđelje u toj kršćanskoj toplini našega doma, gdje se nitko ne može osjećati sam, gdje nitko ne može trpjeti gorčinu ravnodušnosti.

Ali vas ne smijem prestati ustrajno podsjećati da ta Kristova ljubav, koja nas potiče – caritas enim Christi urget nos – traži od nas veliku ljubav, bez ograničenja, s djelima služenja svim ljudima: bilo kojega naroda, jezika, vjere ili rase – ne praveći, unutar reda ljubavi, razlike po osobnim, vremenitim ili stranačkim probicima, budući da su naši ciljevi isključivo nadnaravni – jer je Isus Krist umro za sve, da svi mogu postati djeca Božja i naša braća.

Tako ćemo pokazati da je sveta Crkva – dok mi radimo i učimo druge raditi bratski, odano, rame uz rame sa svim ljudima – živa stvarnost, koja živi osobito po svojim svetima, kojih uvijek ima u ponekom dijelu ovoga Otajstvenog Tijela.

Iskrena ljubav prema svim ljudima – nužno očitovanje ljubavi koju imamo prema Bogu – te ljubav i prema svijetu u kojem prebivamo, prema svim plemenitim stvarima zemlje, koje su također predmet Božje ljubavi. Zaboravite, dakle, svoju malenost i svoju bijedu, kćeri i sinovi moji, te upravite oči i srce u ovu obilatu rijeku živih voda, a to je Djelo, koje nastoji djelotvorno pridonijeti tomu da se čovječanstvo ispuni ljubavlju, radošću i mirom.