Kontemplativne duše usred svijeta: to su moja djeca u Opusu Dei, to morate uvijek biti kako biste osigurali svoju ustrajnost, svoju vjernost primljenom pozivu. I u svakom trenutku našega dana moći ćemo iskreno uskliknuti: loquere, Domine, quia audit servus tuus; govori, Gospodine, sluga tvoj sluša.

Gdje god bili, usred žamora ulice i ljudske užurbanosti – u tvornici, na sveučilištu, u polju, u uredu ili u domu – bit ćemo u jednostavnoj sinovskoj kontemplaciji, u neprestanu dijalogu s Bogom.

Jer sve nam stvari – osobe, stvari, zadaće – pružaju prigodu i temu za neprekidan razgovor s Gospodinom: jednako kao što drugim dušama, s drugačijim pozivom, kontemplaciju olakšava napuštanje svijeta – contemptus mundi – tišina ćelije ili pustinje. Od nas, djeco moja, Gospodin traži samo unutarnju tišinu – ušutkati glasove sebičnosti staroga čovjeka – a ne tišinu svijeta: jer svijet za nas ne može i ne smije zašutjeti.