Otada, tijekom stoljeća, nije nedostajalo duša koje su nastojale izbliza slijediti primjer Isusa Krista: no postupno su svoj napor usredotočivale na življenje – u javno zavjetovanom vršenju – triju savjeta koji su postali tradicionalni: siromaštva, čistoće i poslušnosti, koji su tako utvrđeni kao asketski stupovi određenoga životnog staleža, različitog od staleža običnih vjernika.

Na taj se način ocrtao osobit položaj redovničkoga staleža koji je, u svojim različitim povijesnim razvojnim oblicima, uvijek zahtijevao – kao bitan element – više ili manje potpunu odvojenost od svijeta, od svjetovnih poslova i djelatnosti.

Za duše koje od Boga primaju taj poziv, vremenita zaposlenja i poslovi običnoga kršćanina predstavljaju zapreku te ih treba napustiti – kao uvjet sine qua non – da bi tražile vlastito posvećenje živeći život evanđeoskoga savršenstva i izvan svijeta promicale spasenje drugih: molitvom, pokorom i djelima apostolata spojivima s tim životnim staležom.