Djelo ima isključivo nadnaravni cilj; zato je dio njegova duha osobna sloboda svakoga od njegovih članova; i zato također ne isključujemo iz našega rada nikoga, nijednu dušu koja želi doći i dijeliti naša nastojanja, makar i nemala našu vjeru.

Nema, dobro to znate, nikakva mogućega apsolutizma unutar naše duhovne obitelji; poduzimaju se sve mjere opreza kako bi se izbjegla ta šteta, tako da uprava bude kolegijalna. Međutim, unutar Opusa Dei, u onome bitnom neće biti moguće nikakvo razjedinjenje, neće biti mišljenja; mi smo consummati in unum: imamo kratak zajednički nazivnik, a to je nauk Crkve i, unutar njega, karakterističan duh Djela i osobit način vršenja apostolata nasred ulice, tražeći osobnu svetost i svetost svih koji nas okružuju; i vrlo širok brojnik, more bez obala, uvijek u skladu sa zemljopisom i s vremenom, u kojem različita mišljenja jesu i bit će neprestano dokaz dobroga duha, jasno očitovanje toga da – u Opusu Dei – nema ni tirana ni robova.

Gospodin nam je dao dovoljno svjetla da razumijemo nešto što stoji u povijesti ljudi: onaj tko je bio porobljen obično poslije postaje despot. Ipak, u Djelu postoji red, mora ga biti; inače naš Opus Dei ne bi mogao biti oruđe da služi dušama, da služi Crkvi, da bude vjeran Učiteljstvu Rimskoga prvosvećenika.

Ali taj red, življen s krajnjom dragovoljnom poučljivošću i sa slobodom, jest – vjerujem da ćete me razumjeti – neorganizirana organizacija: zato, ponavljam iznova, u vremenitim stvarima i u teološkim pitanjima koja nisu stvar vjere, mišljenja se doista prihvaćaju i poštuju, kao zdravo očitovanje dobroga duha.