Sanjam, kćeri i sinovi moji, o tim oratorijima, o tim svetohraništima, koji će se rasprostrijeti po svim kutovima svijeta, da ponesu ovaj duh Boga – Djela Božjega – svim dušama. I molim vas da slijedite običaj, način rada mjesta u kojem budete, u materijalnome dijelu zgrada. Ali vrlo mi je žao gledati te crkve nalik garažama, te kipove koji su karikatura, koji su ruglo: ne postavljajte ih nikada u naše oratorije.

Sveta umjetnost mora voditi k Bogu, mora poštovati svete stvari; usmjerena je na pobožnost i na štovanje. Tijekom mnogih stoljeća najbolja je umjetnost bila religiozna, jer se podvrgavala tom pravilu; jer je u svemu čuvala narav svojstvenu svojoj svrsi. Ti modernistički, karikaturalni kipovi jednako su neprikladni kao ulickani kipovi od marcipana: ono ružno i premalo smjerno jednako je loše kao i ono sladunjavo i kičasto.

Nijedna od tih dviju krajnosti ne služi našoj pobožnosti. Arhitekt, kipar, slikar koji svojom osobnom umjetnošću želi pridonijeti bogoštovlju mora se držati jasnih pravila. Time ne kažem da je potrebno slikati nebo na koljenima, kao Fra Angelico, ali jest potrebno slikati ga s poštovanjem, s pomazanjem, s pobožnošću.