Odana i nesebična prisutnost na području javnoga života pruža neizmjerne mogućnosti za činjenje dobra, za služenje: katolici ne smiju – ne smijete vi, djeco moja – dezertirati s toga polja, prepuštajući političke zadaće u ruke onih koji ne poznaju ili ne vrše Božji zakon, ili onih koji se pokazuju neprijateljima njegove svete Crkve.

Ljudski život, kako privatni tako i društveni, neizbježno se nalazi u dodiru sa zakonom i s duhom Krista, našega Gospodina: kršćani, dosljedno tome, lako otkrivaju uzajamno prožimanje između apostolata i uređenja života od strane države, to jest političkog djelovanja. Ono što je carevo, treba dati caru; a ono što je Božje, treba dati Bogu, rekao je Isus⁶⁹.

Nažalost, često se ne želi slijediti ta tako jasna zapovijed, pa se pojmovi ispremiješaju, da bi se završilo u dvjema krajnostima koje su jednako neuredne: u laicizmu, koji ne priznaje zakonita prava Crkve; i u klerikalizmu, koji gazi isto tako zakonita prava države. Potrebno je, djeco moja, boriti se protiv tih dviju zloporaba posredstvom svjetovnjaka, koji se osjećaju i jesu djeca Božja, i građani obaju Gradova.