Služiti svim ljudima: kao polje svoga apostolata imamo sva stvorenja, svih rasa i svih društvenih položaja. Zato se, da bismo doprli do svih, najprije obraćamo – u svakoj sredini – intelektualcima, znajući da preko njih nužno prolazi svaki pokušaj prodiranja u društvo. Jer intelektualci su oni koji imaju cjelovit pogled, koji nadahnjuju svaki pokret koji ima čvrstoću, koji daju oblik i organizaciju kulturnom, tehničkom i umjetničkom razvoju ljudskoga društva.

Kćeri i sinovi moji: uporno sam vam govorio o potrebi da se odvojimo od svake zemaljske ambicije i da se ispunimo brigom – koja je neprestana zauzetost – da služimo. Uvjereni smo da ništa ne vrijedi, ništa nema čvrstoće, ništa nije vrijedno truda, uz to uzvišeno poslanje služenja Kristu, našem Gospodinu. Ali upravo zato što smo naučili prezirati pljesak ljudi i svako tašto traženje pozornosti, naša revnost za očuvanjem blaga poniznosti mora biti još pažljivija i tananija.

Jer izloženi smo vrlo suptilnoj opasnosti, gotovo neprimjetnoj zasjedi neprijatelja, koji što nas djelotvornijima vidi, to više udvostručuje svoje napore da nas prevari. Ta suptilna opasnost – uostalom uobičajena u dušama posvećenima radu za Boga – jest, djeco moja, neka vrsta skrivene oholosti, koja se rađa iz svijesti da smo oruđa čudesnih, božanskih stvari; tiho samodopadanje, kad vidimo čudesa koja se događaju po našem apostolatu: jer vidimo slijepe umove koji progledavaju; uzete volje koje se ponovno pokreću; kamena srca koja postaju od mesa, sposobna za nadnaravnu ljubav i ljudsku nježnost; savjesti prekrivene gubom, mrljama grijeha, koje postaju čiste; posve mrtve, istrunule duše – iam foetet, quatriduanus est enim¹²¹ – koje ponovno zadobivaju nadnaravni život.