Instaurare omnia in Christo¹, kaže sveti Pavao Efežanima: obnovite svijet u duhu Isusa Krista, postavite Krista na vrh i u samu srž svih stvari. Dolazimo posvećivati svaki pošteni ljudski trud: običan rad, upravo u svijetu, na laički i svjetovni način, u službi svete Crkve, Rimskoga prvosvećenika i svih duša.

Da bismo to postigli, moramo braniti slobodu. Slobodu članova, ali tvoreći jedno jedino otajstveno tijelo s Kristom, koji je glava, i s njegovim Namjesnikom na zemlji. Čini se kao da su nebeske stvari bile otrgnute od onih svjetovnih i da više nisu imale glave. Ali Bog je za glavu svih stvari postavio utjelovljenoga Krista. Stoga će se doći do jedinstva, do skladnoga sjedinjenja, kada sve stvari budu podložene jednoj jedinoj glavi, a to je Krist.

Reći ćemo sa svetim Irenejem: jedan je Bog Otac, (…) i jedan Krist, Isus, naš Gospodin, koji prolazi kroz čitavu ekonomiju i sve uglavljuje u sebi: u tome svemu obuhvaćen je i čovjek, Božje stvorenje. On, dakle, uglavljuje čovjeka u samome sebi. Nevidljivi je postao vidljiv; neshvatljivi shvatljiv; netrpljivi trpljiv; i Riječ je postala čovjekom, sažimljući sve stvari u samoj sebi. I kao što je Božja Riječ prva među nebeskim i duhovnim i nevidljivim bićima, tako ima i vrhovnu vlast nad vidljivim i tjelesnim svijetom, preuzimajući sve prvenstvo; i postavši Glavom Crkve, privlači k sebi sve stvari u svoje vrijeme².

Sada ćemo razumjeti ganuće onoga sirotog svećenika koji je prije nekog vremena osjetio u svojoj duši ovaj božanski govor: et ego, si exaltatus fuero a terra, omnia traham ad meipsum³; kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi. Ujedno je jasno vidio značenje koje je Gospodin u onom trenutku htio dati tim riječima Pisma: Krista treba postaviti na vrhunac svih ljudskih djelatnosti. Jasno je razumio da je običnim radom u svim poslovima svijeta potrebno pomiriti zemlju s Bogom, tako da se ono profano – premda ostaje profano – pretvori u sveto, u posvećeno Bogu, posljednjoj svrsi svih stvari.