U ovim vremenima laicizma ističu se dvije vrste osoba: oni koji Crkvu napadaju izvana i oni koji je napadaju iznutra, služeći se samom Crkvom. Jedni – oni koji napadaju izvana – laicisti su, kažu; one koji napadaju iznutra ne znam kako da nazovem: nazovimo ih pijetistima. Duh je Djela ne služiti se Crkvom: služiti Crkvi.

A zato ne uplitati Crkvu u zemaljske stvari; budući da smo djeca Crkve i da smo primili specifičan Božji poziv, Bogu donosimo sve stvari zemlje, ali svoja djela ne nazivamo katoličkima: ionako svi vide da to jesu.

Svojim apostolskim zadaćama ne dajemo imena svetaca, jer to nije ni potrebno ni prikladno. Kad bi bilo, to već čine drugi: nama neka dopuste da služimo svetoj Crkvi uz vlastiti osobni rizik, ne kompromitirajući je. Ono suprotno – služiti se Crkvom da bi se čovjek zaklanjao iza Nje u profesionalnom, društvenom, političkom životu – čini mi se lažnom ljubavlju prema Zaručnici Isusa Krista: i, ljudski gledano, ne baš čistim, ružnim načinom djelovanja.