Privest ću kraju ovaj dugi razgovor s vama. Poslužila su nam razmatranja koja smo učinili u Božjoj prisutnosti da još malo više shvatimo dubinu, i ljepotu, i staru novost poziva u Djelo. Nakon tolikih stoljeća, Gospodin se želi poslužiti nama kako bi svi kršćani napokon otkrili posvećujuću vrijednost običnoga života – profesionalnog rada – i djelotvornost apostolata nauka primjerom, prijateljstvom i povjerenjem.

Isus, naš Gospodin, želi da danas naviještamo na tisuću jezika – i s darom jezikâ, kako bi to svi znali primijeniti na vlastite živote –, u svim kutcima svijeta, tu poruku staru kao Evanđelje, i kao Evanđelje novu. Raduje nas u duši – to je kao još jedan dokaz, premda nam ne treba, evanđeoske srži našega puta – pronalaziti tragove te iste poruke u propovijedanju starih crkvenih otaca.

Više sam vam puta u ovome pismu navodio što kaže Zlatousti; poslušajte sada druge njegove riječi: ne kažem vam: nemojte se ženiti. Ne kažem vam: napustite grad i povucite se od građanskih poslova. Ne. Ostanite gdje jeste, ali živite krepost. Istinu govoreći, više bih želio da svojom krepošću blistaju oni koji žive usred gradova, nego oni koji su otišli živjeti u gore. Jer iz toga bi proizašlo neizmjerno dobro, budući da nitko ne užiže svjetiljku da je stavi pod varićak.

Zato bih želio – nastavlja sveti Ivan Zlatousti – da sve svjetiljke stoje na svijećnjacima, kako bi svjetlost bila veća. Zapalimo, dakle, oganj, i učinimo da se oni koji sjede u tminama oslobode zablude. I nemoj mi dolaziti s time: imam djecu, imam ženu, moram se brinuti za kuću i ne mogu ispuniti to što mi govoriš. Kad ničega od toga ne bi imao, a bio mlak, sve bi bilo izgubljeno; makar te sve to okruživalo, ako si gorljiv, živjet ćeš krepost.

Samo se jedno traži: velikodušno raspoloženje. Ako ga ima, ni dob, ni siromaštvo, ni bogatstvo, ni poslovi, niti išta drugo ne može biti zapreka kreposti. I doista, stari i mladi; oženjeni i očevi obitelji; obrtnici i vojnici već su ispunili sve što je Gospodin zapovjedio.

Mlad bijaše Daniel; Josip, rob; Akvila se bavio ručnim zanatom; prodavačica grimiza vodila je radionicu; jedan je bio tamničar; drugi satnik, kao Kornelije; drugi bolestan, kao Timotej; drugi odbjegli rob, kao Onezim, pa ipak, ništa od toga nikome od njih nije bilo zapreka, i svi su zablistali svojom krepošću: muškarci i žene, mladi i stari, robovi i slobodni, vojnici i civili¹²⁹.

Kako je jasan bio, onima koji su znali čitati u Evanđelju, taj opći poziv na svetost u običnom životu, u profesiji, bez napuštanja vlastite sredine! Pa ipak, stoljećima ga većina kršćana nije razumjela: nije se mogla dogoditi asketska pojava da mnogi tako traže svetost, ne izlazeći sa svoga mjesta, posvećujući profesiju i posvećujući se profesijom. I vrlo brzo, zato što se nije živio, nauk je bio zaboravljen; a teološko je promišljanje bilo zaokupljeno proučavanjem drugih asketskih pojava, koje odražavaju druge vidove Evanđelja.