Postoji stanka od više stoljeća, neobjašnjiva i vrlo duga, u kojoj je ovaj nauk zvučao i još uvijek zvuči kao nešto novo: tražiti kršćansko savršenstvo posvećenjem običnoga rada, svatko kroz svoje zanimanje i u svome vlastitom staležu. Tijekom mnogih stoljeća rad se držao nečim niskim; smatrale su ga, čak i osobe velike teološke sposobnosti, zaprekom za svetost ljudi.

Ja vam kažem, kćeri i sinovi moji, da svakome tko isključuje neki pošteni ljudski rad – važan ili skroman – tvrdeći da ne može biti posvećen i posvećujući, možete sa sigurnošću reći da ga Bog nije pozvao u svoje Djelo.

Trebat će moliti, morat ćemo moliti, morat ćemo trpjeti, kako bismo iz pameti dobrih ljudi uklonili tu zabludu. Ali doći će trenutak u kojem će se, na temelju ljudskoga rada u svim kategorijama, kako umnim tako i ručnim, u jedan jedini glas podići poklič kršćana koji govore: cantate Domino canticum novum: cantate Domino omnis terra⁴; pjevajte Gospodinu pjesmu novu: neka hvali Gospodina sva zemlja.