Još jedna opomena, djeco, premda je možda suvišna, jer ako imate moj duh, teško da ćete htjeti tako postupati u javnom životu. Opomena je ova: ne budite službeni katolici, katolici koji od vjere prave odskočnu dasku, ne da bi skočili prema Bogu, nego da bi se popeli do položaja – do materijalnih probitaka: časti, bogatstava, moći – za kojima žude. O njima je jedna ozbiljna osoba s dobrim humorom govorila, možda pretjerujući, da upiru oči u nebo, a ruke kamo stignu.

Ti katolici, koji od nazivanja sebe katolicima prave profesiju – profesiju u kojoj oni imaju pravo jedne primiti, a druge odbiti – žele zanijekati načelo osobne odgovornosti, na kojem se temelji sav kršćanski moral: jer onaj tko se ne može služiti svojom zakonitom slobodom nema pravo na nagradu za svoja dobra djela, niti može primiti kaznu za svoja zla djela ili svoje propuste.

Niječu načelo osobne odgovornosti, rekoh vam, i traže da svi katolici jedne zemlje tvore zbijen blok, da se odreknu svih svojih slobodnih vremenitih mišljenja kako bi masovno podupirali jednu jedinu stranku, jednu jedinu političku skupinu, kojoj su oni – službeni katolici – gospodari, i koja je stoga također službeno katolička.