Na taj način rad postaje nadnaravan, jer mu je svrha Bog, a rad se obavlja misleći na Njega, kao čin poslušnosti. Ne smijemo napustiti mjesto na kojem nas je zatekao Gospodinov poziv. Moramo pretvoriti u službu Bogu čitav svoj život: rad i odmor, plač i osmijeh. Na oranici, u radionici, u radnoj sobi, u javnom djelovanju, moramo ostati vjerni uobičajenoj sredini svoga života; sve pretvoriti u oruđe posvećenja i u apostolski primjer, nikada se ne služeći ni Crkvom ni Djelom: svatko s osobnom odgovornošću.

U običnom radu, u krilu obitelji i društva, imamo osobnu obvezu tražiti svetost, na koju smo pozvani već samom činjenicom da smo kršćani, jer su jasne Učiteljeve riječi: budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski⁸.

Pogledajte što je pisao sveti Ivan Zlatousti: istina je da se svi ljudi moraju uspeti na istu visinu; a ono što je poremetilo svu zemlju jest misao da je samo monah obvezan na veće savršenstvo, dok ostali mogu živjeti po svojoj volji. Ali nije tako!⁹.