Toliki je moj užas pred svime što bi značilo ljudsku ambiciju, makar i besprijekornu, da je to što se Bog u svome milosrđu htio poslužiti mnome, koji sam grešnik, za utemeljenje Djela, bilo usprkos meni. Znate kakvu sam odbojnost oduvijek osjećao prema onoj upornosti nekih – kada se ne temelji na vrlo nadnaravnim razlozima, o kojima sudi Crkva – da čine nova utemeljenja. Činilo mi se – i još mi se uvijek čini – da utemeljenja i utemeljitelja ima i previše: vidio sam opasnost od neke vrste psihoze utemeljivanja, koja je navodila na stvaranje nepotrebnih stvari iz pobuda koje sam smatrao smiješnima. Mislio sam, možda s nedostatkom ljubavi, da je u ponekoj prilici pobuda bila najmanje važna: bitno je bilo stvoriti nešto novo i zvati se utemeljiteljem.

Tako su se množila djela, s imenima i svrhama koja su naizgled nastajala – atomizirajući apostolske zadaće i često mijenjajući svoje ciljeve – iz onoga htijenja da se bude mišja glava: i nemalo me zabavljalo – moram to priznati, i molim Boga za oproštenje ako sam ga time uvrijedio – govoriti u sebi, promatrajući te konkretne, sićušne svrhe koje su davale povod čudnovatim odorama i redovničkim obiteljima jednakima mnogim drugima koje su već postojale, budući da su se razlikovale samo bojom habita, ili pojasom od užeta ili remenom opasanim oko struka: Utemeljenje oca Toga-i-toga, kćeri svete Emerencijane iz Toga-i-toga, za unuke razroke udovice, koje imaju plavu kosu. Nemojte se čuditi ako vam ispričam da poznajem ustanove osnovane za popravljanje posrnulih djevojaka – to je jedan primjer među mnogima – koje nakon nekoliko godina ostavljaju utemeljiteljski posao, ne zato što zalutalih žena ne bi bilo više nego prije, nego zbog udobnosti, da bi se posvetile vođenju škola koje se plaćaju ili sličnim poslovima.

Poslije sam mnogo puta – premda nisam prijatelj teatralnih gesta – osjećao napast, želju, da kleknem i zamolim vas za oproštenje, djeco moja, jer sam se, s tom odbojnošću prema utemeljenjima, usprkos obilnim razlozima sigurnosti za utemeljenje Djela, opirao koliko sam god mogao: neka mi pred Bogom, našim Gospodinom, kao isprika posluži stvarna činjenica da sam od 2. listopada 1928., usred te svoje unutarnje borbe, radio na ispunjavanju svete Božje volje, započevši apostolski rad Djela. Prošle su tri godine, i sada vidim da je Gospodin možda htio da tada trpim i da još i danas osjećam tu potpunu odbojnost, kako bih uvijek imao još jedan vanjski dokaz da je sve njegovo, a ništa moje.