Moje osobne kriterije u konkretnim političkim pitanjima ne poznajete, jer ih ne očitujem: a kada u Djelu bude svećenika, morat će slijediti isto pravilo ponašanja, budući da će njihovo poslanje biti, kao i moje, isključivo duhovno.

Uostalom, čak i kad biste poznavali te moje osobne kriterije, ne biste imali nikakvu obvezu slijediti ih. Moje mišljenje nije dogma – dogme utvrđuje samo Učiteljstvo Crkve, u onome što se tiče pologa vjere – a ni vaša mišljenja nisu dogme. Bili bismo nedosljedni kad ne bismo poštovali druga mišljenja, različita od onoga koje svatko od nas ima: kao što bi nedosljedna bila i moja djeca kad ne bi ostvarivala pravo da očituju svoja politička usmjerenja u stvarima o kojima se slobodno raspravlja.

Već sam vam rekao zašto: jer ako se u te vremenite poslove ne uključe odgovorni katolici – uz potpunu suglasnost o svome zajedničkom nazivniku i s različitim načinima prosuđivanja u onome što je stvar mišljenja – teško je da to polje ne ostane u rukama osoba koje ne vode računa ni o načelima naravnoga prava, ni o istinskome općem dobru društva, ni o pravima Crkve: u rukama ljudi koji uz to nemaju običaj poštovati mišljenja suprotna svojima. To jest: bez toga kršćanskog duha obzira prema nedodirljivim načelima i prema zakonitoj slobodi izbora u onome što je stvar mišljenja, u društvu ne može biti ni mira, ni slobode, ni pravde.