Shvatite me: vaša poniznost ne smije biti ista kao ona redovnika, koje Gospodin poziva da bježe od svijeta, da žive contemptus saeculi, prezir vremenitih stvarnosti, premda te zemaljske stvarnosti, promatrane same u sebi, ne znače uvredu Bogu. Vaša poniznost, kćeri i sinovi duše moje, mora biti poniznost kršćana, koji trebaju ljubiti svijet, cijeniti sve vremenite stvari koje je Bog dao čovjeku da bi mu služio; vaša poniznost mora biti poniznost duša pozvanih da budu od svijeta, ali da ne budu svjetske, ne dopuštajući da vremenite stvari – oruđa rada, za službu Bogu – prionu uza srce i priječe duhovni napredak, koji teži savršenstvu ljubavi.

Vlast, zapovijedanje, autoritet – zajedno s častima koje nužno moraju pratiti i podupirati te društvene funkcije – nisu stvari same po sebi loše, a još su manje takve za svjetovnjake koji se moraju posvećivati usred njih. To su dobre, pozitivne stvari, po samoj svojoj naravi usmjerene dobru čovjeka i slavi Božjoj. Nisu nužno zlo, ni manje zlo: niti se, uz jednake uvjete, može reći da je savršenije uzdržati se od njih nego se njima služiti.