Uvijek vam govorim da ima onih koji rade kao trojica, a dižu buku kao tri tisuće; mi želimo raditi kao tri tisuće, stvarajući šum trojice. Ne govorim ništa pogrdno ni o kome; poštujem mišljenja protivna toj našoj jednostavnosti u načinu vršenja apostolata. Ali uvjeren sam da duhovnom jedinstvu kršćana nisu uvijek potrebne vanjske masovne manifestacije i bučne kolektivne akcije. Jedinstvo se ne postiže kongresima i galamom, nego ljubavlju i istinom.

Razumijete, dakle, da diskretna suzdržanost – nikada tajna – koju vam usađujem, nije drugo doli protuotrov protiv hvalisanja; ona je obrana poniznosti za koju Bog hoće da bude i kolektivna – cijeloga Djela –, a ne samo osobna; ona je također, u isto vrijeme, sredstvo veće djelotvornosti u apostolatu dobrog primjera, koji svatko osobno razvija u vlastitom obiteljskom, profesionalnom, društvenom okruženju.

Jer ne smijemo zaboraviti, kćeri i sinovi duše moje, da je sav naš život – po božanskom pozivu – apostolat. Odatle se rađa – vi to doživljavate, a doživljavat će to i sva vaša braća koja dođu poslije – stalna želja da se družimo sa svim ljudima, da u Kristovoj ljubavi nadvladamo svaku prepreku.

Odatle se u nama rađa kršćanska briga da nestane svaki oblik nesnošljivosti, prisile i nasilja u ophođenju ljudi jednih s drugima. I u apostolskom djelovanju – bolje rečeno: ponajprije u apostolskom djelovanju – želimo da ne bude ni najmanjeg traga prisile. Bog hoće da mu se služi u slobodi i stoga ne bi bio ispravan apostolat koji ne bi poštovao slobodu savjesti.