Neka vas ne čudi da se nešto takvo može dogoditi. Pomislite, djeco moja, da svjetovna vlast s vremenom obično izobličuje onoga tko je posjeduje i vrši. Nije stoga ništa neobično da neki katolik s malo izobrazbe u nauku i malo unutarnjega života osjeti napast da se posluži bilo kojim sredstvom kako bi sačuvao položaj do kojega je došao u javnom životu: i da na kraju čini nemoguće ne bi li se održao na vlasti, spuštajući se čak i do nagodbi s vlastitom savješću, izobličujući je.

Jasno razumijemo da se sve što sam rekao može dogoditi; ali ne možemo dopustiti da se dogodi, jer tako čitava Crkva na kraju postaje zarobljenicom: zarobljena Hijerarhija, privezana uz kola službene stranke; i zarobljeni vjernici, spriječeni u vršenju svoje zakonite slobode.

Iz ovoga moramo zaključiti, djeco moja, da imamo dužnost ljubiti slobodu sviju i služiti Crkvi, izbjegavajući sve što bi moglo značiti služenje Crkvom u stranačke političke svrhe. Crkvom se smijemo služiti jedino zato da nađemo izvore milosti i spasenja; to pretpostavlja odreći se vlastitih interesa, rado se žrtvovati da Krist kraljuje na zemlji, imati čistoću nakane. S tim će mentalitetom morati ići u politiku ona moja djeca koja imaju tu plemenitu sklonost: služiti svojoj domovini, braniti ljudske slobode i širiti kraljevanje Isusa Krista.

Zato će izbjegavati biti službeni katolici i nastojat će se lojalno boriti istim oružjem kao i ostali, predstavljati se kao ono što jesu: obični građani jednaki drugima, odgovorni katolici, koji s ostalim katolicima čuvaju jedinstvo u bitnome, ali ne žele stvarati dogme u sporednome, u vremenitim pitanjima podložnima slobodnoj prosudbi.