Kada vam govorim o apostolatu primjera, o slobodnom i odgovornom osobnom djelovanju, o tome da nikada ne budete službeni katolici, možda bi tkogod mogao pomisliti da je, kako bi to apostolsko prodiranje u sve sredine bilo djelotvornije i kako bi se lakše davao taj kršćanski primjer, prikladno čuvati tajnu o činjenici pripadanja Djelu.

Gledajte: nije tako. Gnušam se tajnovitosti, koja mnogo puta ne služi ničemu drugome nego činjenju zla, ili tome da se razvodni odgovornost. Ne priznajem druge tajne osim ispovjedne: i tako uvijek kažem svima koji mi se kadgod približe s namjerom da mi nešto ispričaju u tajnosti.

Dakako, sada, budući da smo na počecima ovoga božanskog posla, našega Djela Božjega, apsolutno je potrebno ne razglašavati nepromišljeno naš put, jer malo ih je u stanju razumjeti tu novost. Ali taj naš privremeni stav najprirodniji je: to je tajna trudnoće.

Sva bića koja imaju život trebaju stanovito vrijeme zaštite – dulje ili kraće – prije nego što izađu na svjetlo; trebaju posebne uvjete koji omogućuju njihov prvi razvoj, njihovo sazrijevanje. To čini narav s biljkama i sa životinjama i s ljudima; savršeno je, dakle, naravno da mi imamo istu brigu za Djelo, koje je živi organizam koji tek započinje svoju djelatnost. S druge strane, tako su obično započinjale sve apostolske ustanove: bez spektakla, bez buke. Na žalost ili na sreću, već se predviđa da će se za dizanje buke oko Djela Božjega pobrinuti drugi.