Ne želim reći da se sve službeno katoličke stranke moraju temeljiti na toj obmani: ima ih koje doista ispunjavaju zadaću služenja, obrane interesa Crkve, dajući građanima katolicima jedinstven oblik i snagu. Ali čini mi se gotovo nemogućim – iskustva su vrlo jasna – da službeno katolička stranka, makar se rodila služeći Crkvi, ne završi tako da se služi Crkvom.

Jer prije ili kasnije izvanredna situacija, koja je učinila nužnim posebno jedinstvo među katolicima u javnom životu, teži tome da se normalizira, pa stoga i potreba za jedinom i obveznom strankom katolika teži tome da nestane.

A tada se obično dogodi nešto vrlo ljudsko, ali vrlo neugodno: da službeni katolici koji zapovijedaju u toj stranci nisu spremni izgubiti svoj povlašteni položaj, pa ga pokušavaju zadržati pod svaku cijenu. Radi toga nije teško da posegnu i za moralnom ucjenom: ili oni ostaju na vlasti, uz potporu Hijerarhije, ili se sve ruši, jer će neprijateljima Crkve put biti otvoren.

Imaju pravo: svojom isključivom, tiranskom politikom postigli su da zakržljaju i ostanu izvan igre sva ostala tijela i skupine sastavljene od katolika, pa su jedino oni u stanju djelovati s određenom snagom. Tako dolazi trenutak u kojem se Crkva osjeća kompromitiranom, vezanom dvostrukim užetom uz sudbinu službene katoličke stranke.