Govorim vam već, kćeri i sinovi moji, o obvezi koja nas goni – caritas Christi urget nos⁶⁶ – da pomažemo Kristu, našem Gospodinu, u njegovoj božanskoj zadaći Otkupitelja svih duša, dovršenoj kada je Isus umro u sramoti i u slavi Križa – iudaeis quidem scandalum, gentibus autem stultitiam⁶⁷; Židovima sablazan, poganima ludost – i koja će se, po Božjoj volji, nastaviti sve dok ne dođe Gospodinov čas.

Ta obveza pripada svim kršćanima: a po posve posebnom naslovu – po pozivu koji smo primili – ona je onus et honor, breme i čast za djecu Božju u njegovu Djelu. Gospodin od nas traži da ga donosimo, svojim uzornim ponašanjem i postojanim apostolatom prenošenja nauka, svim ljudima koji nam se nađu na putu: apostolat koji trebate vršiti u svome vlastitom profesionalnom radu i iz njega, u svome vlastitom staležu.

U apostolskom djelovanju ne smijemo se dati zavesti nikakvim gledanjem na osobe, niti možemo isključiti ijednu ljudsku djelatnost, jer sva poštena zanimanja, svi časni poslovi bit će nam povodi posvećenja i sredstvo najdjelotvornijeg apostolata, koji će nam pružati priliku da povučemo druge duše u iskreno i velikodušno traženje svetosti usred svijeta.

Zato sam ustvrdio, i ponavljam vam, da trebate davati primjer, i tako biti svjedoci Isusa Krista na svim područjima ljudske djelatnosti, u koja ćete donijeti dobro sjeme koje ste primili, da budete Božji sijači, sol koja začinja duše koje još nisu okusile ili su zaboravile okus evanđeoske poruke, svjetlo koje obasjava one koji leže u tminama zablude ili neznanja.

Na svim područjima gdje ljudi rade – naglašavam – morate i vi biti prisutni, s divnim duhom služenja sljedbenika Isusa Krista, koji nije došao da bude služen, nego da služi⁶⁸: ne napuštajući nepromišljeno – bila bi to najteža pogreška – javni život naroda, u kojem ćete djelovati kao obični građani, jer to i jeste, s osobnom slobodom i osobnom odgovornošću.