Moramo imati svetu nestrpljivost da božanski oganj, koji je Gospodin učinio da plamti u našim srcima, prenesemo na sve duše koje su oko nas, pa čak i na one najudaljenije: ali, dok ne stigne odobrenje svete Crkve, valja djelovati razborito – u dogovoru s preuzvišenim mjesnim ordinarijem, kako smo uvijek činili – obznanjujući ljudima na afirmativan način stvarnost Djela. Neka vam, međutim, bude posve jasno da ovaj način postupanja nije, ni na koji način, čuvanje tajni: djelujemo naočigled svega svijeta, i doista samo slijepi i gluhi mogu ne poznavati naše Djelo.

Neki bi, koliko vidim, vođeni svojim nerazumijevanjem – već primjećujete da nisam strog u prosuđivanju – htjeli da moja djeca, zbog toga što imaju to divno predanje u službi Božjoj, nose na leđima velik natpis na kojem bi pisalo, otprilike: neka se zna da sam dobar dečko. I ne primjećuju da mi – koji nismo, niti ćemo ikada biti redovnici – pravno, kanonski, radimo s nadnaravnim smislom, jednako kao i članovi neke udruge vjernika.

A nikome ne pada na pamet tražiti, na primjer, da liječnik, ako je trećoredac, na svoje posjetnice stavi: «Taj i Taj, franjevački trećoredac, doktor medicine». Dakle, naš način djelovanja ne može se označiti kao tajna: jer to nije htjeti prikriti ono što jesmo. Naprotiv, to je jednostavno prirodnost: ne htjeti hiniti ono što nismo, jer smo obični kršćani, jednaki ostalim građanima.