I tolike svladane ljudske zapreke; tolika pobijeđena nerazumijevanja; tolike osvojene sredine: rad sve širi i raznolikiji, sve djelotvorniji… Sve to, djeco moja, može katkad biti prigoda za neopravdano – ali moguće – zadovoljstvo samima sobom. Moramo biti pozorni da se to ne dogodi; moramo imati vrlo istančanu savjest i odmah reagirati.

Ne smijemo ni na trenutak dopustiti nijednu misao oholosti zbog bilo koje naše službe Bogu: jer u tom istom trenutku prestali bismo biti nadnaravno djelotvorni. Bog ne želi svoje sluge umišljene, koji uživaju u samima sebi; želi ih, naprotiv, uvjerene u vlastitu nedostojnost i ispunjene svetim nastojanjem da ne smetaju djelu milosti: servite Domino in timore, et exsultate ei cum tremore; aprehendite disciplinam, nequando irascatur Dominus, et pereatis de via iusta¹²²; služite Gospodinu sa strahom – strahom koji je ljubav sina koji ne želi ožalostiti svoga Oca – i radujte se u Njemu s trepetom – s ganućem ljubavi, prevodim ja –: da se Gospodin jednom ne razgnjevi, pa da ne propadnete izvan pravoga puta i ne izgubite put.

Gledajte kako sveti Augustin tumači te riječi Pisma: Ne kaže: i ne dođite na put pravednosti, nego: ne propadnite skrećući s puta pravednosti. Što drugo time hoće, nego opomenuti – one koji idu stazom pravednosti – da služe Bogu sa strahom, to jest, da se ne uznose? Kao da im govori: nemojte se oholiti, nego budite ponizni. Na drugome mjestu kaže također: ne budite oholi, nego se priklonite poniznima (Rom_. XII, 16). Neka se, dakle, raduju u Gospodinu, ali s trepetom; ne dičeći se ničim, jer ništa nije naš urod; a tko se diči, neka se diči u Gospodinu (II_ Cor_. X, 17-18). Neka ne zalutaju s pravoga puta kojim su počeli napredovati, pripisujući samima sebi milost da njime hode_¹²³.