Stoga, kćeri i sinovi moji, kad vam se učini da ste mnogo radili u službi Gospodinovoj, ponavljajte riječi kojima nas je On sam poučio: servi inutiles sumus; quod debuimus facere, fecimus¹²⁵; sluge smo beskorisne: učinili smo samo ono što smo bili dužni učiniti.

Sažetak koji uvijek izvlačim na kraju dana, kada obavljam svoj ispit savjesti, jest pauper servus et humilis! I to onda kada ne moram reći: Josemaría, Gospodine, nije zadovoljan Josemaríjom. Ali, budući da je poniznost istina, mnogo je puta kada – kao što se i vama događa – pomislim: Gospodine, pa nisam se uopće sjetio sebe, mislio sam samo na Tebe i, radi Tebe, bavio sam se samo radom za druge! Tada duša nas kontemplativaca kliče s Apostolom: vivo autem iam non ego: vivit vero in me Christus¹²⁶; ne živim ja, nego u meni živi Krist.

Bez poniznosti ne možemo nikada djelotvorno služiti, jer nećemo osjećati potrebu da se s pouzdanjem prepustimo djelovanju milosti, nećemo imati neprestani poticaj da pribjegavamo Bogu kao svojoj jedinoj snazi. I nećemo od Gospodina postići milosti koje nam je pripravio, za naše posvećenje i posvećenje naših drugova: quoniam excelsus Dominus, et humilia respicit¹²⁷; jer uzvišen je Gospodin, i gleda na ono ponizno.

Djeco duše moje: znam da ćete se boriti kako biste bili ponizni; znam da ćete tako biti čudesno djelotvorni, jer ćete biti poslušna oruđa u rukama Božjim. I nosit ćete cijelome svijetu Kristovu sol i svjetlo, ponajprije primjerom svoga života: započnimo, dakle, nov život; učinimo od zemlje nebo i pokažimo tako poganima kolikih su velikih dobara lišeni. Jer kada vide naše uzorno vladanje, gledat će sam prizor kraljevstva nebeskoga¹²⁸.