Ovdje je vrlo prikladno da vas podsjetim na ono tako herojsko očitovanje ispravne nakane, istinske poniznosti u služenju Bogu, koje se u Kući uvijek mora živjeti: mislim na spremnost sve moje djece da napuste i osobni rad koji najviše cvate – to može biti i politički rad – kako bi se posvetila drugim profesionalnim zadaćama, izvana manje sjajnima, ako to zahtijeva dobro apostolata i ako oni koji imaju autoritet u Djelu tako odrede.

Ta trajna odluka posve je očit znak nenavezanosti, jer nama je svejedno radimo li ovdje ili ondje, samo ako znamo da je naš rad služenje Bogu i svim dušama: u tom duhu moja djeca uče ugoditi Bogu u svemu što čine i izbjeći zarazu neuredne žudnje za vlašću i osobnih ambicija.

Budući da znaju popustiti, poštivati tuđe zakonito mišljenje, djelovati sa stilom djece Božje u Djelu, u svemu, i konkretno u javnom životu, neće zaboraviti da je njihovo poslanje služiti, ne očekujući od ljudi ni zahvalnost ni časti, imajući samo želju ugoditi Isusu, cui servire regnare est. Tako će nesumnjivo biti djelotvorniji, a nadasve će se posvećivati u svim svojim osobnim djelatnostima, koje će – s milošću Božjom – znati pretvoriti u oruđe posvećenja i apostolata, s vrlo prostranim radijusom djelovanja.