S tim predanim raspoloženjem, ne sumnjajte da će Gospodin nama kršćanima udijeliti ono što je molio sveti Pavao: neka vam Bog strpljivosti i utjehe dade milost da uvijek budete međusobno sjedinjeni u osjećajima i ljubavi po Duhu Isusa Krista, tako da, imajući samo jedno srce i jedna usta, jednodušno slavite Boga, Oca našega Gospodina Isusa Krista⁹⁰.

To predanje, to razumijevanje, ta ljubav, u zaboravu vlastitih prava, čini da popuštamo – ustupamo – u svemu što je naše, u svim našim osobnim stvarima, dokle je došao Isus Krist. Gospodin nam je rekao da učimo od Njega: discite a me quia mitis sum et humilis corde⁹¹; da bismo živjeli tu blagost, tu poniznost, tu svetu popustljivost u svemu osobnome, dovoljno nam je promatrati Isusa, koji semetipsum exinanivit formam servi accipiens, in similitudinem hominum factus et habitu inventus ut homo⁹²; koji je sam sebe oplijenio, uzevši lik sluge, postavši sličan ostalim ljudima i sveden na stanje čovjeka.

Samoponištenje našega Gospodina nije imalo granica. Do najsramotnije smrti došla je njegova sveta popustljivost: humiliavit semetipsum factus obediens usque ad mortem, mortem autem crucis⁹³; ponizio je sam sebe, postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu. A učinio je to iz ljubavi prema ljudima, koje naziva svojim prijateljima, makar oni to ne htjeli biti. Vos autem dixi amicos⁹⁴, kaže učenicima koji će ga ostaviti sama u času kušnje. Amice, ad quid venisti?⁹⁵, zašto si došao, prijatelju?, kaže samome Judi, koji ga dolazi izdati.

I iz ljubavi prema svima – prema svojim prijateljima koji žele biti vjerni, premda su puni bijeda; i prema onima koji ne žele biti njegovi prijatelji – Isus Krist dopušta da ga zlostavljaju, vrijeđaju, razapinju. Maiorem hac dilectionem nemo habet, ut animam suam ponat quis pro amicis suis⁹⁶; nitko nema veće ljubavi od onoga tko daje život za svoje prijatelje.