Postoji još jedan razlog pravednosti koji nas obvezuje da dajemo primjer: a to je ne ozloglasiti svoju braću u Djelu. Ona posve nelogična izreka, ab uno disce omnes⁶¹*, nažalost je mnogo puta uobičajeno pravilo prosuđivanja. Naš primjer mora biti postojan: sve mora biti prigoda za apostolat, sredstvo prenošenja nauka, makar imali slabosti.

Bez straha. A da ne bismo imali straha, nemati krivnje. Ako ima kakve slabosti, preporučujem vam da ponavljate Petrove riječi Isusu, koje ja obično ponavljam nakon svake svoje pogreške: Domine, tu omnia nosti, tu scis quia amo te⁶²; Gospodine, ti sve znaš, ti znaš da te ljubim.

Spoznaja naših pogrešaka čini nas poniznima, čini da se više približimo Gospodinu. Osim toga, moramo imati na umu da ćemo, dok smo na zemlji, po providnosti Gospodnjoj, imati zabuna, pogrešaka. Jakov piše o Iliji da je bio grešan čovjek kao i mi; pa ipak, ponovno se zatim pomoli, i nebo dade kišu, i zemlja donese svoj plod⁶³.

Djelovanje svakoga od nas, djeco, osobno je i odgovorno. Moramo nastojati davati dobar primjer pred svakom osobom i pred društvom, jer kršćanin ne može biti individualist, ne može zanemarivati druge, ne može živjeti sebično, okrenut leđima svijetu: on je bitno društven, odgovoran ud Otajstvenoga Tijela Kristova.