Doista, čak je i među katolicima koji se čine odgovornima i pobožnima česta zabluda misliti da su obvezni ispunjavati samo svoje obiteljske i vjerske dužnosti, pa jedva da žele i čuti da se govori o građanskim dužnostima. Nije riječ o egoizmu: to je jednostavno nedostatak formacije, jer im nitko nikada nije jasno rekao da se krepost pobožnosti – dio stožerne kreposti pravednosti – i osjećaj kršćanske solidarnosti ostvaruju i u tome da budemo prisutni, da poznajemo probleme koji se tiču cijele zajednice i pridonosimo njihovu rješavanju.

Dakako, ne bi bilo razumno zahtijevati da svaki građanin bude profesionalac u politici; to je, uostalom, danas materijalno nemoguće čak i u najmanjim društvima, zbog velike specijalizacije i potpune predanosti koje zahtijevaju svi profesionalni poslovi, a među njima i sam politički posao.

No može se i mora se zahtijevati minimum poznavanja konkretnih vidova koje opće dobro poprima u društvu u kojem svatko živi, u određenim povijesnim okolnostima; a može se zahtijevati i minimum razumijevanja tehnike – stvarnih, ograničenih mogućnosti – javne uprave i civilne vlasti, jer bez toga razumijevanja ne može biti smirene i konstruktivne kritike ni razboritih opredjeljenja.

Stoga je dobro da postoje mnoge mogućnosti stjecanja dubokog osjećaja za društvo i za suradnju, radi postizanja općega dobra. Već sam vam govorio o onoj konkretnoj mjeri u vezi s katekizmom; ali i na području školske pedagogije – ljudske formacije – bilo bi dobro da učitelji, ne namećući osobne kriterije u onome što je stvar mišljenja, poučavaju dužnost slobodnog i odgovornog djelovanja na području građanskih zadaća.