Sve što jest ili se čini novim, bilo da se odnosi na nauk, bilo na način kako se on priopćuje ljudima i kako se provodi u praksu, mora otvoriti nov put – barem prividno – premda ono što naučava ili što čini posve odgovara ispravnom kršćanskom znanju i tradiciji.

Zato je dobro da vam još jednom kažem kako Djelo ne dolazi ništa novo uvoditi, a još manje išta u Crkvi reformirati: s vjernošću prihvaća sve što Crkva označava kao sigurno u vjeri i moralu Isusa Krista. Ne želimo se osloboditi – svetih – spona zajedničke stege kršćana. Naprotiv, želimo s milošću Gospodinovom – neka mi On oprosti ovaj prividni nedostatak poniznosti – biti najbolja djeca Crkve i Pape.

Da bi se postigao taj naum, potrebno je ljubiti slobodu. Izbjegavajte onu zlouporabu koja se u našim vremenima čini razmahanom do krajnosti – očita je i doista se i dalje očituje u narodima cijeloga svijeta – a koja otkriva želju, protivnu dopuštenoj neovisnosti ljudi, da se sve prisili na stvaranje jedne jedine skupine u onome što je stvar mišljenja, da se stvaraju kao neke vremenite doktrinarne dogme; i da se taj lažni kriterij brani pokušajima i promidžbom sablažnjive naravi i sadržaja, protiv onih koji imaju plemenitosti ne podvrgnuti se.