Ne idemo u apostolat da bismo primali pljesak, nego da bismo se otvoreno izložili za Crkvu kad je teško biti katolik; i da prođemo skriveni kad je nazivati se katolikom moda. Doista, u mnogim je sredinama biti uistinu katolik, čak i ne nazivajući se tako, dovoljan razlog za primanje svakovrsnih uvreda i napada. Zato, premda sam vam koji put rekao da je nama odbojno živjeti od toga što smo katolici, živjet ćemo, bude li potrebno, usprkos tomu što smo katolici. Ne zaboravljajući, uvijek dodajem, da bi nam još odbojnije bilo živjeti od toga što se nazivamo katolicima.

Ambicija služenja: ta ambicija ima vrlo jasne konkretne izraze, koje bismo mogli nazvati i našim prevladavajućim strastima, našim ludostima. Prva je htjeti biti posljednji u svemu, a prvi u ljubavi. Gospodinu govorimo, u svojoj osobnoj meditaciji: Isuse, daj da te ljubim više od svih! Znam već da sam posljednji od tvojih slugu; znam već da sam pun bijeda: toliko si mi uvreda, toliko nemarnosti morao oprostiti! Ali ti si rekao da manje ljubi onaj komu se manje oprašta¹⁰⁸.

Žar za dušama: imamo žarku želju biti suotkupitelji s Kristom, spašavati s Njime sve duše, jer jesmo, želimo biti ipse Christus, a On dedit redemptionem semetipsum pro omnibus¹⁰⁹, dade samoga sebe kao otkupninu za sve. Sjedinjeni s Kristom i s njegovom blaženom Majkom, koja je i naša Majka, Refugium peccatorum; vjerno privinuti uz Kristova Namjesnika na zemlji – uz slatkoga Krista na zemlji – uz Papu, imamo ambiciju donijeti svim ljudima sredstva spasenja koja ima Crkva, ostvarujući onu strelovitu molitvu koju ponavljam od dana svetih Anđela čuvara 1928.: omnes cum Petro ad Iesum per Mariam!